Barbara Dorić koju je javnost upoznala kroz projekt privlačenja ulaganja u istraživanje plina i nafte u Jadranu i na kopnu nedavno je preuzela na sebe posao realizacije LNG Terminala u Omišlju. Projekt je to o kojem se govori već desetljećima bez ikakva pomaka, a s Barbarom Dorić razgovarali smo o tome u kojoj je fazi izrade, kada će se realizirati i koliko interesa ulagača ima za terminal u Hrvatskoj.

Nedavno ste preuzeli poziciju direktorice LNG Hrvatska. U kojoj fazi razvoja ste zatekli projekt plutajućeg terminala?
Iduća će dva mjeseca biti ključna za realizaciju projekta i u tom nas razdoblju očekuju brojni izazovi. Treba rezati troškove projekta ne bi li se omogućila konkurentna tarifa pri manjem zakupu kapaciteta, propisati pojedine tehničke specifikacije, postupka i pravila korištenja terminala, kada je riječ o samome korištenju terminala od strane potencijalnih korisnika. Sve te mjere imaju za cilj da se otvorena pitanja razjasne prije drugog kruga natječaja za obvezujući zakup kapaciteta koji se otvara 22. lipnja ove godine.

Na LNG terminalu radi se dva desetljeća. Kada ćemo konačno imati terminal u Omišlju?
Terminal ćemo imati krajem lipnja odnosno početkom srpnja 2020. godine dok će terminal operativno započeti s radom na plinsku godinu, znači 1. listopada 2020. godine. Naravno, sve uz pretpostavku da u drugom krugu natječaja za obvezujući zakup kapaciteta koji počinje 22. lipnja ove godine uspijemo osigurati dovoljan obvezujući zakup kapaciteta da bi projekt bio komercijalan.

Na nedavnom natječaju za zakup terminala i nije bilo puno interesa. Zašto?
Vjerujem da će se prepoznati sve aktivnosti koje provodimo te da ćemo u drugom krugu uspjeti osigurati dovoljan zakup koji je neophodan za nastavak realizacije projekta. Ovaj je projekt potrebno sagledavati dugoročno, a ne od danas do sutra. Tržišna kretanja cijena prirodnog plina i cijena LNG-a se mijenjaju te gledajući dugoročno LNG terminal Republici Hrvatskoj i regiji osigurava sigurnost opskrbe uslijed pada domaće proizvodnje i potiče konkurentnost samog tržišta.

Lokalna vlast u Omišlju i županiji buni se protiv plutajućeg terminala. Je li u pozadini politička akcija ili ozbiljan bunt i kako ga premostiti?
Suradnja sa zainteresiranom javnošću je ključna za realizaciju svakog projekta. Udruge civilnoga društva svojim aktivnostima svakako pridonose ostvarivanju ciljeva u osiguranju najviših standarda zaštite okoliša i prirode, i bez obzira na to što im često nedostaje stručnih znanja, vjerujem da ćemo u konstruktivnom dijalogu zajedno ostvariti zacrtane ciljeve energetskoga i gospodarskoga razvoja.

Koji će biti benefiti za lokalnu zajednicu?
Samo od koncesijske naknade za pomorsko dobro općina Omišalj dobivat će godišnje milijun kuna, a što je 5 posto prihoda općine Omišalj. Predviđena godišnja koncesijska naknada za pomorsko dobro za prvih 25 godina iznosit će 1,5 milijun kuna godišnje, od čega će se dvije trećine odnosno milijun kuna isplaćivati u korist Općine Omišalj, dok će se jedna trećina odnosno 500 tisuća kuna isplaćivati u korist Primorsko-goranske županije. Osim uvećane koncesije naknade, Općini Omišalj će se isplaćivati i dodatna naknada sukladno Zakonu o tržištu plina. Stoga će Općina Omišalj najmanje 10 posto trenutnih prihoda imati od LNG terminala. Zajedno s prihodima od koncesije za pomorsko dobro i naknade koja je predviđena Zakonom o tržištu plina, uzimajući u obzir prihode od prireza i poreza, prihod za lokalnu zajednicu procijenjen je na najmanje tri milijuna kuna. Osim direktnih prihoda za općinu Omišalj, direktan prihod po jednom LNG brodu koji dovozi LNG na terminal kreće od 70.000 do 90.000 eura po pristajanju svakog LNG broda, a koji će prihodovati pružatelji lučkih usluga (peljari, remorkeri, privezači, svjetlari), što za njih znači opravdano ulaganje u povećanje obuhvata njihovog poslovanja, povećanje zapošljavanja te dodatne prihode. Osim navedenog, procijenjeno je da će biti potrebno oko 50 djelatnika na LNG terminalu, a koji će većinom biti naši državljani.

Koja je prednost plutajućeg terminala u odnosu na kopneni terminal?
Najveća prednost plutajućeg terminala je u kapitalnim troškovima koji su oko 50 posto manji te u vremenu potrebnom za izgradnju. Investicija u plutajući terminal na otoku Krku s kapacitetima koji su nama potrebni iznosit će do 250 milijuna eura, dok bi kopneni terminal takvih kapaciteta povećao kapitalne troškove za 40 do 50 posto. Za procese prihvata, skladištenja i uplinjavanja LNG-a koji se odvijaju na LNG terminalu koriste se slična tehnološka rješenja neovisno o tome gradi li se plutajući ili kopneni terminal. Osim razlike u kapitalnim troškovima, velike su oscilacije i u godišnjim operativnim troškovima. Operativni troškovi našeg plutajućeg terminala procijenjeni su na 14 milijuna eura godišnje, dok bi u slučaju kopnenog bili oko 10 milijuna eura veći. Tu je potrebno naglasiti da mi kupujemo FSRU brod, ne unajmljujemo ga, odnosno ne uzimamo ga na leasing kao što je to primjerice prikazano u studiji koja je ranijih godina bila izrađena za LNG Hrvatska i koja se pojavljuje u javnosti. Naime, u toj se studiji uspoređivao kopneni terminal s plutajućim terminalom, ali tako da se FSRU brod uzima u najam s troškom najma od 50 milijuna eura godišnje, a što nije slučaj u sadašnjem projektu. Navedeno ima veliki utjecaj na tarifu koju su korisnici terminala dužni plaćati operatoru terminala za prihvat, skladištenje i uplinjavanje LNG-a, a nikako ne može biti konkurentno uzimajući u obzir moguće potrebe tržišta.