Ured ste preuzeli 1. lipnja. Odgovara li zatečeno stanje vašim očekivanjima? Jeste li pronašli neke neočekivane ‘kosture u ormaru’?

Kad sam došla mogla sam se ili baviti time da proizvedemo nešto novo ili se baviti forenzikom. Odlučila sam se za nešto novo. U proračunskom smislu, nama su sigurno balast neki stari projekti koji su morali  biti ranije završeni, ali što se tiče funkcioniranja ureda i naših glavnih funkcija, imamo sasvim dovoljno prostora da možemo napraviti neke iskorake. Naravno, suludo bi bilo očekivati ne znam kako velike iskorake s obzirom na ukupnu situaciju u smislu svjetske financijske krize, poskupljenja energenata i posljedica zagrebačkog potresa, koji je također veliki teret na proračun.

Mnogi aktualnoj gradskoj upravi zamjeraju sporo kadroviranje. Kakva je situacija u vašem Uredu, jeste li oformili tim?

Kad sam došla, odlučila sam se posvetiti onima zbog kojih smo tu, a to je šira kulturna javnost – pritom mislim i na publiku i na ustanove i na nezavisne – i dati si vremena da vidim kako ured funkcionira, koji ljudi na koji način doprinose. Nisam htjela ići sa skidanjem glava tek toliko da skinem neke i postavim nove. Ne mislim da je to dobar način upravljanja.

Prilikom preuzimanja funkcije, detektirali ste tri sistemska problema prethodne gradske kulturne politike: odsutnost strateškog planiranja, klijentelizam i netransparentnost sustava. Do konca godine trebao bi biti gotov Plan razvoja kulture Grada Zagreba do 2027. Možete li izdvojiti neke ključne dijelove toga plana?

Strateški su planovi uvijek dugoročni; za pravo strateško usmjerenje doista je potreban proces u kojemu će sudjelovati različiti akteri. Mi smo taj proces već otvorili kroz javni poziv, a za izradu Strategije uzet ćemo si koliko god je vremena potrebno da bismo dobili doista prvi put stvarnu strategiju koja nije samo popis želja, koja nije razrađena tipično po djelatnostima – kazalište, muzeji i tako dalje – nego je određena tematskim područjima iz kojih je jasno na što stavljamo naglasak. A to je: umjetnička kreacija, kultura i obrazovanje; uloga kulture, kreativnih industrija i umjetnosti u razvoju i kreiranju budućnosti grada; kultura i umjetnost u zajednici, te zagrebačka kultura u međunarodnom kontekstu. U tome imamo stručnu pomoć Instituta za razvoj i međunarodne odnose, koji je provoditelj strategije.

Koji će strateški projekti biti prioritetni?

Tri ključna strateška projekta koja je već komunicirao i sam gradonačelnik su, u prvom redu, Paromlin, drugi je projekt Kino Europa, a treći je zapravo strateška tema, Kultura i umjetnost u zajednici, za koju smo pokrenuli natječaj za pilot projekte.

U kojoj je fazi projekt Paromlina?

Riječ je o kapitalnom projektu koji vodi naš Ured za obnovu, izgradnju, prostorno uređenje, graditeljstvo, komunalne poslove i promet. Projekt je najprije zamišljen kao knjižnica a mi smo ga proširili da bude jedan širi društveni kulturni centar. Dokumentacija je pri kraju za građevinski dio projekta. Idući korak je studija izvodivosti i ostala dokumentacija koja je potrebna za financiranje iz europskih fondova. Tu će prije svega biti presudno kako će ti fondovi biti definirani, ali vjerujem da bi to moglo ići relativno brzo. Kad se to posloži, moći ćemo malo preciznije govoriti o dinamici u smislu početka izvođenja radova i tako dalje.

Vezano uz najavljeni zaokret u kreiranju kulturne politike grada u smjeru participativne proizvodnje i unaprjeđenja financiranja kulturnih sadržaja kroz tri javna poziva, kakav je dosadašnji odaziv?

Svi su natječaji objavljeni i završeni. Na Javni poziv Kultura i umjetnost u zajednici stiglo je više od 200 prijava, što je dosta veliki broj, i uspjeli smo na rebalansu proračuna podići sredstva s prvotno planiranih 500 tisuća kuna na 800 tisuća kuna, te je formirano posebno povjerenstvo kako bi se odabrali projekti koji će pokriti različite kvartove i različite oblike kulture i umjetnosti, i te ćemo rezultate vrlo brzo objaviti.

To će biti projekti koji će se realizirati krajem ove godine i u prva tri-četiri mjeseca iduće, kada namjeravamo ponoviti poziv. Na javni poziv za izradu nove kulturne strategije grada javile su se 74 zainteresirane osobe među kojima su odabrani ljudi u pet radnih skupina. Taj će se proces raditi kroz različite oblike radionica, gdje će se krenuti od analize, nastaviti raspravom o viziji i strateškim ciljevima te konkretnim mjerama. Strategija zatim ide u javnu raspravu, a nakon toga prijedlog konačnog teksta ide na Skupštinu Grada Zagreba.

Koliko bi sve to moglo trajati?

Teško je reći, to je proces koji može trajati i do sedam, osam ili čak 10 mjeseci. Ne želim unaprijed ništa predviđati, ništa nas ne obavezuje, nemamo zakonske rokove. Želimo radije da je proces kvalitetniji nego da se žurimo.

Što je s Javnim pozivom za financiranje potreba u kulturi u 2023.?

Stiglo je 2065 prijava, što je otprilike koliko i svake godine. Tu smo malo jasnije posložili cijeli sustav, postavili jasnije kriterije i, nadam se, olakšali proces prijave jer sada postoji standardizirana prijavnica a i puno smo s kulturnim vijećima radili na definiranju kriterija po različitim kulturnim djelatnostima. Sad je na vijećima da daju svoje evaluacije i prijedloge, a rezultati će biti u prvom dijelu sljedeće godine.

Kako izlazite na kraj sa spomenutim problemom transparentnosti, klijentelizma?

Tu je već na razini proračuna napravljen prvi korak. Proračun za kulturu je uvijek imao problem da, s obzirom na njegovu strukturu, nikada niste mogli vidjeti koliki je udjel nezavisnih, koliko ustanova, a koliko ustanova kojima je grad osnivač. To smo u prijedlogu proračuna za 2023. razdvojili. Objavljujemo sve dokumente, činimo postupke što transparentnijima, sukladno svim propisima. A što se tiče klijentelizma, gradska Skupština i gradonačelnik u upravna vijeća ustanova imenuju ljude koji nisu samo ljudi koji kimaju glavama nego doista sudjeluju u upravljanju ustanova. Rekla bih da je jedan dobar indikator i to da se na natječaje za ravnatelje ustanova više ne javljaju jedan ili dva kandidata, nego postoji prava konkurencija.

Spomenuli ste “slučaj” Kina Europe. Koje još prepreke preostaju kako bi se ta važna kulturna baština grada “vratila” građanima?

Kino Europa je gradski prostor, trenutno pod upravom gradske ustanove Kulturno informativnog centra. S Ministarstvom kulture i medija dogovarali smo mogućnosti sufinanciranja projekta iz EU fondova, no s obzirom da tu na nacionalnoj razini stvari još nisu jasno definirane, još ne mogu točno reći hoće li on odgovarati kriterijima ili neće. Mi vjerujemo da hoće. Ali sada je najbitnije, s obzirom na to da se radi o objektu kulturne baštine koji nije godinama korišten, vidjeti je li zgrada dovoljno sigurna da se kino može privesti svrsi uz neke manje intervencije ili ćemo morati čekati cjelovitu obnovu. To bismo trebali znati u sljedeća dva-tri mjeseca.

Hoće li to biti u smjeru vraćanja Kina Europe u funkciju ustanove u kulturi, i na koji će se način to dogoditi?

Svrha Kina Europe nikada nije bila upitna. Ono će biti kino, pa i više od toga, širi društveni kulturni centar. Tu treba, kao i svakom projektu na objektu kulturne baštine, naći ravnotežu između funkcionalnosti i njegove suvremene svrhe. Smatram da nijedan radikalan pristup nije dobar, jer ako odemo radikalno u očuvanje, dobit ćemo muzej koji će pokazati kino in situ iz 1925. dok ćemo, ako odemo radikalno u drugom smjeru, napraviti još jednu komercijalnu kino dvoranu, a mi ne želimo ni jedno ni drugo. Treba nam rješenje koje će čuvati najvrjednije u samoj građevini kina, a koje će biti funkcionalno za suvremene potrebe i kulture i umjetnosti, i publike. Uz obnovu kina, zajedno s filmskom zajednicom radit ćemo i na modelu upravljanja.

Kao jedan od prioriteta izdvojili ste ‘sagledavanje kulture odozdo’, u suradnji sa svim dionicima. Jeste li zadovoljni komunikacijom s kulturnim ustanovama, postoji li dijalog u pravom smislu? Koji su problemi gorući?

Grad Zagreb ima pod sobom velik broj ustanova – 35 koje su proračunski korisnici i gdje smo mi osnivač, i još četiri kojima smo suosnivač, uključujući HNK. S mnogim Upravnim vijećima i ravnateljima ustanova smo u stalnoj komunikaciji oko raznih operativnih i strateških pitanja. No, ključni problem institucionalnog sektora ne proizlazi toliko iz samih ustanova, koliko god u mnogima ima puno prostora za napredak što se tiče organizacijske, upravljačke strukture, načina upravljanja itd. Mi prije svega imamo problem na razini ukupne kulturne politike u tome da je Grad Zagreb iznimno opterećen ustanovama koje bi po svojim karakteristikama trebale biti nacionalne ustanove te u tom smislu državno financirane. To nije pitanje ove vlasti, to je tako napravljeno još u devedesetima, i to nas poprilično opterećuje i jako strukturno koči. I drugo, na čemu možemo i planiramo djelovati, jest jasno usmjerenje ustanova da rade u okviru svojih misija. I da uopće definiraju koje su njihove misije. Znači, povećanje standarda u smislu upravljanja, politike plaća, zapošljavanja i tako dalje, i stavljanje naglaska na programsku djelatnost, koja je proračunski dosta slabo zastupljena, iako brojne ustanove rade doista sjajne programe.

Mnogima je od njih ugroženo poslovanje zbog kašnjenja u isplatama obaveza grada. Je li stabilizacija financijskog okvira za gradsku kulturu na pomolu?

Prvo, treba naglasiti da kašnjenja u plaćanjima nisu pitanja pojedinih sektora, odnosno ureda, nego ukupnog financijskog kapaciteta grada. Ta su kašnjenja počela još 2018.-19., i ove su se godine bitno smanjila i, kako idemo dalje kroz godinu, bitno se i dalje smanjuju, tako da mislim da u tom smislu možemo očekivati da će biti samo bolje.

Što je sa zapošljavanjima u gradskim kulturnim institucijama, je li točno da su zamrznuta?

To nije točno, zapošljavanja nisu zamrznuta. Sva nasušno potrebna i jasno obrazložena radna mjesta se odobravaju. Istina, to nije u velikim brojkama, ali potrebno je to sagledati u kontekstu činjenice da plaće, kad iz proračuna ustanova u kulturi – govorim o sredstvima Grada – izuzmemo kapitalne projekte, trenutno zauzimaju 80 posto proračuna, a program tek pet posto. Dakle, radi se na racionalizaciji, pri čemu mi dajemo preporuku da se odobre ona radna mjesta, odnosno, nova zapošljavanja za koje postoji jasno opravdanje, a ustanove mogu samostalno zapošljavati zamjene i raditi promjene u ustrojstvu unutar istog koeficijenta. Ali kad govorimo o zapošljavanju, bitno je reći da kulturnu ponudu grada ne čine samo ustanove, već i jako puno različitih nezavisnih aktera. Bilo bi zanimljivo napraviti analizu kapaciteta i uvjeta rada nezavisne scene spram institucionalne. Mislim da je to ipak neusporedivo.

U kojoj su fazi procesi obnove kulturnih ustanova stradalih u potresu?

To ide svojom dinamikom koja je, istina, dosta spora ali vjerujem da ćemo uspjeti ostvariti dobar dio planiranog što se tiče Europskog fonda solidarnosti. Mogu reći da smo s Gavellom pri kraju; ide u dvije faze, prvo mala pa velika dvorana, sad se samo čeka tehnički nadzor, a osigurali smo i dodatna dva milijuna kuna sredstava za kupovinu opreme. U planu je barem djelomično otvaranje u prvom kvartalu sljedeće godine. Arheološki muzej bi uskoro mogao otvoriti barem dio prostora, kazalište Komedija će također biti gotovo, i većina onoga što se tiče zbirki je sanirano. Naravno, ostaju nam najveći projekti. Za Umjetnički paviljon je dokumentacija napravljena i pripremljena je javna nabava za radove, za MUO smo osigurali sredstva i način da se građa smjesti na Velesajam, i trebaju početi radovi u prvoj fazi konstrukcijske obnove. Što se tiče cjelovite obnove, moramo vidjeti s državom što će biti dalje s korištenjem EU fondova, a vjerujem i da će se za neke ustanove u kulturi naći sredstva preko Ministarstva kulture i medija. Tu je riječ o ulaganjima od nekoliko stotina milijuna kuna i, bez pomoći države, Grad to neće moći sam. Ističem, riječ je o ustanovama od nacionalnog značaja bez obzira što su formalno gradske. Država to zna i mislim da će tu postojati razumijevanje u nadolazećem razdoblju kada nam se otvaraju prilike financiranja europskim sredstvima, da zajednički te ustanove od neupitnog nacionalnog značaja dignemo na noge.

Vezano za Gavellu, nedavno su se u javnosti pojavile sumnje u transparentnost procesa kojim to kazalište preuzima Festival svjetskog kazališta. Formalno-pravno sa strane Grada, riječ je, kako ste već objasnili, o vašem prijedlogu Kazališnom vijeću, koje je ono prihvatilo, a na preporuku Ministarstva kulture i medija. Na koji se način – u smislu proračuna, organizacije i umjetničkog vodstva – planira FSK integrirati u djelatnost Gavelle?

Riječ je o festivalu koji je bitan i Ministarstvu i Gradu i, na inicijativu ministrice, mi smo se složili s tim da bi taj festival, budući da više nije u programu HNK-a Zagreb nakon dolaska nove intendantice, trebalo očuvati. To nije jedinstven slučaj, slično je i s primjerice Međunarodnom smotrom folklora. Sljedeći je korak međusobno reguliranje odnosa Grada i Ministarstva potpisivanjem sporazuma kojim će se definirati glavni okvir festivala i način financiranja. On bi, što se tiče Grada, trebao biti u istom iznosu kakav je bio do sad, oko 350 tisuća kuna. Nakon toga Gavella treba predložiti način organizacije i preuzeti produkciju festivala i time bi taj festival konačno našao svoju kuću. Činilo se logičnim da to bude baš Gavella, koja će nakon obnove biti scena koja će moći primiti predstave kakve dovodi FSK. Do sada smo prije svega govorili o organizacijskim kapacitetima i nismo se uopće bavili kadroviranjem, ali ako bi došlo do bilo kakvih zapošljavanja, apsolutno je neupitno da bi bio raspisan Javni natječaj.

Na kraju, što konkretno očekujete da bi moglo biti realizirano za vrijeme vašeg mandata?

Mogli bi možda biti gotovi neki kapitalni projekti, primjerice Umjetnički paviljon. Svakako planiramo u idućih nekoliko godina investirati u rekonstrukcije postojećih kulturnih centara koji su poprilično zapušteni, i to na način da tu infrastrukturu unaprijedimo i da ona dobije i neke nove funkcije, nove oblike korištenja. Primjerice, da konačno dovršimo veliku dvoranu Kulturnog centra Dubrava, nikad dovršen infrastrukturni projekt za koji planiramo započeti s projektnom dokumentacijom, a treba riješiti i neke imovinsko-pravne odnose. Meni osobno bilo bi bitno da barem donekle povećamo – ako će to biti proračunski moguće – financiranje programa, jer je proračun za nezavisne programe od 2017. srozan za više od 40 posto, a smanjena su sredstva i za programe ustanova. Ono što je ključno u kulturi su upravo programi, koji su najvažniji, i ono zbog čega kultura postoji.