Praksu skrivanja stvarnog stanja javnih financija Bruxelles je naposlijetku zaustavio; natjeravši državu da prikaže dugove cestogradnje za koje jamči u statistici, javni dug je eksplodirao pa će krajem godine premašiti 80 posto BDP-a. Odgovor na pitanje što s dugom koji je odavno iza sebe ostavio maastriški ideal od 60 posto i nezaustavljivo raste, iščekuju međunarodni kreditori i rejting agencije. Ministar financija Boris Lalovac nedavno je otkrio da se o temi restrukturiranja duga vode razgovori na relaciji Ministarstvo financija – Hrvatska narodna banka, no dvije strane različito gledaju na taj gorući ekonomski problem.
“U Ministarstvu financija imamo problem podkapacitiranosti kadrova za toliki obujam posla. Tražili smo tehničku i stručnu pomoć HNB-a oko restrukturiranja javnog duga i čekamo odgovor guvernera Borisa Vujčića”, rekao je u razgovoru za Poslovni dnevnik ministar Lalovac. Iz središnje banke neslužbeno doznajemo da je u tijeku izrada analiza nakon kojih tek slijedi interna rasprava.
Primjenom nove metodologije ESA 2010, obveze HAC-a i ARZ-a ušle su u računicu javnog duga pa je inicijalna brojka od gotovo 67 posto na kraju 2013. koriginirana na 75,7 posto udjela duga u BDP-u. U drugom tromjesečju dug je narastao na 252,7 milijardi kuna, odnosno 77 posto BDP-a. Rastu duga nije kraj jer je izgledno uključivanje i još nekih tvrtki u skoroj budućnosti, a isto čeka i garancije kojih je država podijelila oko 54 milijarde kuna, čak 16 posto BDP-a.
Uključenje HNB-a u upravljanje dugom prvi predložio Rohatinski
Ideja zašto restrukturirati javni dug je jasna; ograničeno razdoblje jeftinog novca na tržištu treba iskoristiti i reprogramirati obveze po kreditima jer kad za krene europski oporavak, neizbježni rast kamatnih stopa među pravima će pogoditi zemlje s velikim neravnotežama. Hrvatska je 2007. plaćala pet milijardi kuna kamata godišnje, a ove godine za kamate mora platiti 12 milijardi kuna (3,6 posto BDP-a). Svako povećavanje kamatnih stopa povećava uteg otplate i produbljuje rupu u proračunu.
Da se kao dio reformskih poteza u reprogramiranje duga uključi i HNB operacijama na otvorenom tržištu iznio je prije nekoliko mjeseci bivši guverner Željko Rohatinski što je zamisli dalo težinu, ali ujedno duboko podijelilo ekonomiste. Zagovornici smatraju da bi restrukturiranje duga trebalo provesti u faze; najprije na domaćem tržištu, a potom sa stranim kreditorima. S obzirom da banke kao najveći kreditori imaju osigurana potraživanja i nemaju razloga pristati na reprogram, uloga HNB-a bila bi dvostruka. Najprije bi od banaka otkupio stara izdanja državnog duga i potom ih motivirao na kupnju novih s nižim kamatama (i eventualno promijenjenim dospijećima). Pri tom bi ‘mrkva’, primjerice, bila popuštanje politike rezervacija neprihodujućih kredita ili nekim drugi instrument iz regulatorne palete.
Nije isključena ni upotreba ‘batine’; investitor koji na transakciju ne bi pristao, pri svakom idućem aranžmanu tretirao bi se kao ‘persona non grata’ automatski isključena iz svih budućih državnih izdanja. Uspješan ‘deal’ na domaćem tržištu otvorio bi vrata lakšim pregovorima i sa stranim ulagačima, a konačan rezultat bio bi zauzdavanje javnog duga koji je trenutno van kontrole. Prema nekim procjenama, da se javnim dugom upravlja aktivno, država bi u jednoj godini na kamatama mogla uštedjeti i do 4,5 milijardi kuna.
“Ako Hrvatska već ‘pristaje’ plaćati veću premiju rizika jer nema euro, to treba i iskoristiti. U ovom slučaju nam je prednost da smo izvan eurozone jer HNB nema ograničenja za takav monetarni potez za razliku od zemalja u zoni eura. Vrijeme niskih kamata je ograničeno”, kaže jedan ekonomist.
Protivnici pak ističu da glavna zapreka tom scenariju leži u kronično nevjerodostojnoj fiskalnoj politici pred kojom je sirenski zov predizborne godine. I sam Rohatinski istaknuo je da bi nekonvencionalni iskorak HNB-a izvan zakonskih ciljeva održavanja stabilnosti cijena zahtijevao niz preduvjeta, među kojima racionalizaciju i strogu kontrolu proračunskih ‘neinvesticijskih’ rashoda. Vrijedi istaknuti da sličan sustav ima Danska, no radi se o zemlji najvišim kreditnim rejtingom u čije javne financije tržište ne sumnja. Usporedbe radi, Hrvatska neće ispuniti ni ovogodišnje ciljeve iz Procedure prekomjernog deficita; Bruxelles traži smanjenje manjka od 4,6 posto, Lalovac je najavio probijanje na 5,8 posto uz treći ovogodišnji rebalans, dok tržište otvoreno očekuje rupu od oko 6,6 posto BDP-a.
Nije teško zamisliti razloge zašto bi ministru Lalovcu uključivanje središnje banke u kontrolu duga bilo u interesu, ponajprije da još jedna institucija ponese taj dio ekonomskog tereta. Upitno je, međutim, bi li s jednakim oduševljenjem Vlada pozdravila ideju da ta institucija ima pravo (i obvezu) davanja inputa pri kreiranju proračuna. Bez te mogućnosti, cijela priča svodi se na monetizaciju javnog duga, odnosno ‘tiskanje’ novca za neutaživi proračun i još brži put u bankrot.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Ovaj brod će potonuti, samo je vrijeme kad. Trošilo se (na gluposti), trpalo u vlastite džepove, zaduživalo se (na što?), subvencionirali su četvrt stoljeća ruševine nečega što više nema, skupo plaćali socijalni mir i kupovali glasove itd. dok je ono malo gospodarstvo i industrije što je bilo propadalo. Od Hrvatske su napravili državu uvoznika i sve podredili trgovini. Svoju robu ne možeš prodati jer je skupa i loše kakvoće a tuđu moraš jer nema domaće adekvatne robe koja bi je mogla zamijeniti na domaćem tržištu, dapače uvozi se bolja roba za jeftiniju cijenu a ono što ne možemo, nećemo i ne znamo proizvesti to ionako moramo. Oslonili su se na šoping društvo koje živi na kreditima i nema od čega kupovati. Da nije stvarno dalo bi se glasno nasmijati na ovoliki diletantizam. Jedino što je floriralo su bile malverzacije, krađe, otimačine itd. Neki su se masno nakrali za ovih 25 godina. Rashodi su rasli, pa tako i prihodi jer su muzli narod. Sada su došli njuškom pred zid i nema kamo dalje. Sada, tek sada polako shvaćaju što su činili tj. nisu činili i da zapravo nisu napravili ništa za četvrt stoljeća nego da su samo nagomilali dug a da tim silnim novcem koji su uzeli nisu napravili ništa. Svejedno su neki bezobrazno obogatili u takvim skromnim prilikama, sudovi bi se trebali pitati kako. I najobičnijem laiku je jasno da se ne možeš obogatiti u kratkom vremenu a da za to nedostaju ozbiljni elementi koji bi to bogaćenje opravdali. Nisu htjeli MMF jer su htjeli muljati po svome, još pokušavaju ali neće dugo. Kad MMF bude preuzeo finanjcije RH onda će im lijepo reći kad su time trebali početi, s reformama, i zbog čega se takve mjere moraju poduzimati. Ali u tom trenutku će zemlja već biti u stečaju. Dug će biti visok, nesposobnjakovići će se i dalje šuljati po politici i gospodarstvu, a opet neki drugi će i dalje trpati vlastite džepove tuđim novcem i prolaziti nekažnjeni.
Kako je rekao Mita u Tesnoj koži: “Sav veliki novac je tuđi novac”
natežu se oko tih para kao da su njihove
pero, pa mi već dugo imamo inflaciju, pad kupovne moći stanovništva (povećanje opće razine cijena) karakteristika je inflacije
nama treba revalvacija nacionalne valute tj. povečanje vrijednosti obezvrijeđene kune koja je vezana za euro a koji je pak radi spašavanja EUrozone, gospodarstva, banaka pa i cijelih država naštampan još jedanput, dok je kuna ostala na istom broju jedinica od 2003. kada je uveden euro
realni tečaj bi bio oko 5kn/1eur ali to ne paše bankama koje precjenjenim tečejem eura i drugih valuta isisavaju hrvatsku i hr građane
pogledaj samo cijene roba i usluge te visinu plaća u njemačkoj i austriji pa ćeš uvudjeti da su cijene došle, a neke i prešle razine na kojima su bile u markama prije uvođenja eura…
Uključite se u raspravu