Kriza sudbene vlasti i šteta uzrokovana nefunkcioniranjem pravosuđa štrajkom sudskog osoblja ne samo da izaziva tektonske poremećaje u pravosuđu, već je pušten i duh iz boce u vidu prijetnji tužbama za naknadu štete.

Naime, otvara se pitanje tko bi sve mogao tužiti državu i tražiti obeštećenje. Prvi primjer u smislu najava dolazi iz redova kupaca nekretnina. Zbog nerealiziranih kupoprodajnih ugovora za koje je plaćena visoka kapara, a novac je propao, pojedini odvjetnici najavljuju da će se obeštećenje tražiti.

Jasno je da je ovo skliski teren na koju državu dovode štrajkaši, jer su već ugroženi mnogobrojni interesi. Dovedeno je u pitanje pravo na pravnu zaštitu građana i poduzetnika diljem zemlje, ali i interesi i kapital stranih investitora.

Stoga je pravo rješenje da obje strane popuste, i umjesto da stalno ukopavaju suprotstavljene pozicije, što brže se usuglase oko rješenja. Ako se u dijalogu između Ministarstva pravosuđa i uprave i sindikata sudskog osoblja, za jednim stolom kroz izlistane prijedloge iz dana u dan rješenje ne pronađe ni tijekom sezone godišnjih odmora, procjenjuje se da bi ovaj problem mogao ući u kasnu jesen.

Mogao bi trajati koliko maksimalno može – čak do 1. siječnja 2024.. Tada stupa na snagu novi Vladin zakon o plaćama državnih službenika i namještenika.

Međutim, za državu i propitivanje koja bi bila njezina odgovornost posrijedi je manje konkretna, a trenutno više reputacijski osjetljiva materija: izlaganje riziku tužbi za naknadu štete, a to znači i potencijalnim parnicama u trenutku kad sudstvo počne normalno funkcionirati, na razini prijetnje je ogromno.

No, na faktičkoj, provedbenoj razini, navodno je rizik od tužbi relativno mali. Prije te faze kad će biti bjelodano kako stvari stoje, predstoji gašenje manjih odvjetničkih kancelarija, koje su štrajkom dovedene pred bankrot.

Krenulo je prema našim izvorima i otpuštanje zaposlenika u odvjetničkim uredima, tako da je odvjetništvo, jedina profesija koja je profesionalno 100% vezana uz rad sudova, ta koja plaća danak štrajku, ali i bez scenarija vezano za obeštećenje, uglavnom najviše se sve svodi na “lošu sreću” odvjetnika.

Hrvatska odvjetnička komora, kako se neslužbeno doznaje, neće zauzimati svoje stajalište vezano za potencijalne tužbe za naknadu štete, i u vezi toga će svaki odvjetnik autonomno trebati donijeti svoju odluku. Drugim riječima pojedinačno će se “lomiti” pitanje što je u najboljem interesu klijenta, a to će biti s više strana izazovno.

Pitanje je tko će za malu kompenzaciju imati vremena i novca godinama voditi parnicu protiv države/E. Elveđi/PIXSELL

U novu fazu zaraćenih strana, između administracije i sindikata, ulazi se nakon što su vladajući ispucali nekoliko aduta. Budući da štrajk nisu uspjeli slomiti sudskim putem, a sad je očito da neće niti neisplatom plaća, prijetnje tužbama bi mogle biti kombinacija kontrapritiska na državu i ‘apaurina’ za smirivanje sve nervoznijih ljudi koji ne mogu ostvariti svoja zajamčena prava.

“Ne vjerujem da bi bilo puno stranka koje bi se, iako se sad na sva zvona prijete, odlučile na kraju tužiti državu”, kaže odvjetnica čiji je sastav klijenata uglavnom iz regije sjever, pa je to i njezina ograda to što nema uvid koji je reprezentativan za cijelu državu.

Da vlada veliko nezadovoljstvo i nervoza, tvrde i drugi odvjetnici, a isto potvrđuju i u Hrvatskoj javnobilježničkoj komori u kojoj bilježe sve veće zaostatke, kao i da ljudi reagiraju sve nervoznije jer se – stvari ne provode. Mnogi stoga misle da u konkretnom slučaju zaista prijeti veliki broj tužbi za naknadu štete. S druge strane, ističu i da od 100 posto prijetnje moguće će se tek 3 posto pretvoriti u tužbe, a kod toga će mnoge pasti u vodu, tvrde.

Od slučaja do slučaja
U vezi toga, kako pojašnjava akademik Jakša Barbić, bitno je reći da “svaki slučaj ima svoje osobitosti, odnosno od slučaja do slučaja moralo bi se ocjenjivati je li učinjen propust koji je doveo do štete zato što nije funkcionirala sudbena vlast, uz uvjet da oštećena osoba nije mogla na drugi način spriječiti nastajanje štete”.

“Temeljno pravilo u odštetnom pravu je da oštećeni treba učiniti sve da šteta bude što manja”, navodi Barbić napominjući da se u trgovačkom pravu štrajk koji se dogodi u nekom poduzeću ne tretira kao viša sila, dok generalni štrajk može biti viša sila što pak, nikako nije slučaj štrajka sudskog osoblja.

Primjerice u slučaju smetanja posjeda, gdje je rok za tužbu 30 dana, onaj tko je propustio taj rok ne može se pozivati na to da sudovi nisu funkcionirali, dok je drugačija situacija ako se npr. tražilo izdavanje privremene mjere zabrane raspolaganja poslovnim udjelom jer je sud tada morao procijeniti da je to nužna radnja koja se mora obaviti.

Ako to sud ne bi učinio, vrijedi princip da bi država imala ‘vrući krumpir’ sa stajališta obeštećenja, sve uz niz pretpostavki i, naravno, ako je poslovni udjel u međuvremenu prodan. Vrijedi reći i da svi koji su tijekom štrajka sklapali predugovore ne mogu reći da nisu znali za štrajk, a također postoje i upozorenja mnogi da će država vjerojatno brzo iznjedriti pravni stav da nije odgovorna za štetu povodom štrajka.

S druge strane, otvoreno je pitanje svih poslova koji su započeti prije štrajka, a trebali su biti završeni tijekom štrajka. Ako su blokirani zbog nefunkcioniranja registara ili sudskog aparata, pod određenim pretpostavkama u nalazima imaju prvo uporište za tužbe, ali stvari su i tu dodatno kompleksnije pored toga koliki je iznos i koja je šteta posrijedi.

Tko ima vremena i novca
Tu je i pitanje tko će za malu kompenzaciju imati vremena i novaca godinama voditi parnicu protiv države. Primjerice, prema zakonu o sudovima za povredu pravila glede suđenja u razumnom roku, na kraju cijele procedure dobiva se simbolična naknada za nezakoniti ili nepravilan rad suca. To ovdje nije slučaj: štrajk je zakonit, a država i sindikat imaju pravo ne reagirati.

Pitanje štete koji treći zato pretrpe dodatno opterećuje manjkajuća sudska praksa. Da stvari nisu nimalo jednoznačne i još manje pravno jednostavne, a kako je štrajkom onemogućeno poslovanje Trgovačkog suda u Zagrebu, na tom sudu kažu da je “oštećeno više tisuća poslovnih subjekata”. Šteta će se po pitanju visine naknadno utvrditi, a sve osim nastavka normalnog poslovanja sudova je, kako navode, – neodrživo.

Tek će se vidjeti hoće li biti od pomoći u praksi nove mjere za nužno funkcioniranje, koje je uz najavu neisplate plaća štrajkašima prije 10-ak dana najavio ministar pravosuđa i uprave Malenica. U sklopu Naredbe koju je donio predsjednik Vrhovnog suda RH Radovan Dobronić, a nakon održanog sastanka s predsjednicima svih županijskih i visokih sudova, sada se nalaže svim predsjednicima sudova kako da organiziraju rad u uvjetima nastavka štrajka, odnosno kako se navodi “samo se pobliže opisuju poslovi koje je moguće identificirati kao najnužnije i najvjerojatnije poslove koje će u uvjetima štrajka biti nužno obavljati”.

Cilj je naredbe da sudovi usklade zaštitu temeljnih ljudskih prava i sloboda s jedne strane, i pravo zaposlenika na štrajk, s druge, a bitno je da se kod donošenja odluke o postupanju ili nepostupanju u svakom predmetu provede postupak procjene – tzv. uravnoteženja, pa stoga ta naredba treba poslužiti ujednačavanju postupanja na svim sudovima.