Novi europski Bauhaus, inicijativa je Europske komisije koja, kao interdisciplinarni i kreativni pokret s ciljem održivosti, želi spojiti znanost, tehnologiju i inženjerstvo s kulturom i umjetnošću.

Za financiranje projekata i aktivnosti Novog europskog Bauhausa, Europska komisija je osigurala 85 milijuna eura, kroz programe i fondove EU u 2021. i 2022. godini. Ministarstvo kulture i medija i Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja, u listopadu prošle godine, donijeli su Odluku o osnivanju Nacionalne platforme Novog europskog Bauhausa Republike Hrvatske, čije je operativno-stručno vođenje i koordiniranje povjereno Regionalnoj energetskoj agenciji Sjeverozapadne Hrvatske.

Platforma će okupiti relevantne stručnjake koji će, kroz umrežavanja i razmjenu iskustava dobre prakse, doprinijeti novim, konkretnim projektima za ostvarivanje Novog europskog Bauhausa u Hrvatskoj.

U emisiji Zeleno gospodarstvo na Poslovni TV-u, o zelenoj urbanoj obnovi i Novom europskom Bauhausu, kao još jednom odgovoru na pitanje kako se možemo prilagoditi klimatskim promjenama, s Ivanom Belić, razgovarali su Luka Krstulović, arhitekt-urbanist i profesor Tihomir Jukić s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.

Urbanističko planiranje je tema koja je u praksi razočarala mnoge. Profesore Jukić, kako komentirate stanje hrvatskih gradova?
Gradovi su odraz društva. Kakvo je društvo, takav je i grad. Mi se trudimo učiniti ono što najbolje možemo, ali u ovoj situaciji koju imamo, niz elemenata je utjecalo na to, još od 90-tih godina, kad se dogodio povratak vlasništvu, pa svatko misli da na svom prostoru može raditi što želi, zatim neprimjereni procesi legalizacije, 800 tisuća građevina je legalizirano, šalje se poruka da se to tako može i dalje. Dakle, odgovor je da nas jedino urbanizam iz svega toga može spasiti, a ovo sve oko nas govori u prilog tome.

Možemo li zaključiti da se sama struka slušala jako malo ili gotovo nikako?
Ne bih rekao da se samo struka nije slušala, tu ima niz činjenica. Prva je administrativna podjela. Podijeljeni smo na 450 općina i gradova, a svatko ima svoju politiku i interese. Da je to izrazito loše, vidi se, recimo, na primjeru Slavonskog Broda, koji groblje ima u jednoj, a luku u drugoj općini, znači, uopće ne kontrolira svoj grad. Veliki utjecaj ima i politika i činjenica da često imamo izbore. Oni koji dolaze na vlast ne nastavljaju već započete projekte, jer svi misle da sve počinje od njih. Svemu tome kumovala je i izrazito loša prostorno-planerska regulativa i još neke druge.

Gospodine Krstulović, imamo li mi danas kapacitete to sve rješavati?
Kapacitete imamo. Trebali bismo se konačno postaviti kao društvo i reći – vrijeme je da riješimo ta pitanja, i u odnosu prema prostoru i u odnosu prema planiranju. To je neminovno. Moramo shvatiti gdje smo i tko smo i početi se drugačije ponašati.

Tihomir Jukić

Europska unija izašla je s europskim Zelenim planom. Kako vidite situaciju oko energetske tranzicije i klimatske neutralnosti u kontekstu urbanog planiranja?
Ono što je nama urbanistima oduvijek jasno, to je da je održivost sastavni dio planiranja. Uvijek smo pazili na te stvari, integrirali smo ih u planove. Temu održivosti je Europa sad i politički profilirala i stavila u prvi plan. Naravno da je svima u interesu smanjiti emisije CO2 i postići održiviji pristup okolišu, ali ne treba stvari gledati jednoobrazno.

Dakle, planiranje, odnosno urbanizam su i dalje puno šira tema koja nadilazi samo pitanje okoliša, pitanje održivosti. Naravno da ih treba integrirati i iskoristiti potencijal te političke priče i novca koji će se slijevati u javne proračune, no ne i zaboraviti da je planiranje integralna tema koja se bavi širim pitanjima.

Profesore Jukić, kako vi komentirate europski Zeleni plan i inicijativu novog europskog Bauhausa?
Konačno je Europa prepoznala ono što smo na neki način i prije imali ugrađeno u naš sustav i planiranje. Samo treba paziti, jer često smo pomodni, pa je u jednom trenutku sve pametno, u drugom sve otporno, a u trećem sve zeleno. Ne bi trebalo tome podilaziti. Ovaj plan treba podržati, jer je to, praktički, plan našeg opstanka, odnosa prema prostoru.

Tu imamo dvije važne komponente, ljude i ekonomiju. Ako nemamo ljudi, tko će to provoditi? Ako nemamo novac, jer moramo znati da je ta zelena politika relativno skuplja od svega ostalog, kako ćemo to platiti? Znači, opredjeljenja su dobra, ali moramo imati uvjete da ih provedemo.

Luka Krstulović

Gospodine Krstulović, kakvi su naši zakoni, dopuštaju li nam djelovanje u smjeru energetske tranzicije i klimatske neutralnosti?
Zakonodavni okvir je vrlo kompleksna tema. Naši su zakoni, prije svega, neusklađeni. Imamo kaos u zakonodavnom okviru, pojavio se čitav niz sektora koji bujaju. To je za nas planere, odnosno urbaniste važna tema, jer se sustav fragmentira.

Sustav koji je zamišljen kao integralni, a to je prostorno planiranje, dobio je nekoliko paralelnih sektora, od kojih svaki priča svoju priču. Zakonski su često neusklađeni ili neučinkoviti, nema komunikacije među tim sektorima, pa i zakoni, manje-više, nalikuju na taj odnos. Dugoročno je tendencija struke da se uključi, koliko može, u izmjene zakonodavnog okvira.

Mi pišemo teze za izmjene zakona, dajemo prijedloge i kad su drugi zakoni na savjetovanju, ali mislim da je potrebno integrirati taj proces, prije svega, na razini koncepta, na razini suradnje struka, politika treba integrirati sve te teme ako želi provesti ono što je u Zelenom europskom planu.

Kažete, pišete teze… Sluša li vas se?
U pravilu ne. Ono što komuniciramo u najboljoj namjeri, najčešće ne nailazi na razumijevanje onih koji su nadležni za taj sektor. Konkretno, i s našim ministarstvom imamo problema. Ono što ćemo mi svakako nastojati u idućem razdoblju, iz perpsektive Komore i svih drugih tijela, biti još konkretniji, jasniji, davati integralne prijedloge, da bi ovakav sustav mogao zaživjeti. To je nužno da bismo uopće opstali, da bismo imali nekakav društveni cilj i plan oporavka, odnosno plan ekonomskog razvoja.

Profesore Jukić, postoje li neki europski gradovi koji to odlično primjenjuju i u praksi?
Oslo je izvrstan primjer. Maknuo je promet iz centra, otvara svoje potoke, vraća zelenilo u grad, znači, ima jednu kvalitetu. Barcelona na svakih 9-10 blokova, stvara novi javni prostor i 15-minutni je grad. To znači da vam je u gradu sve dostupno na pješačkoj ili biciklističkoj udaljenosti. Zato mi volimo Zagreb, jer također imamo tih 15-20 minuta da sve možemo obaviti. Krakow je izvrstan primjer obnove i zaštite povijesne jezgre, kao i Beč i Ljubljana s povijesnom jezgrom i rješenjem gradskog središta, i razvrstavanjem otpada.

Mi se zalažemo za to, ali mi smo negdje na 30%, a Ljubljana je na 80%. Znači, važna je svijest ljudi. Nije dovoljno donositi samo nekakve sporazume, programe. Mi na fakultetu imamo i kolegije Preobrazba grada i mislim da odgajamo mladu generaciju koja će puno brže krenuti u to, samo ako bude i političke i ekonomske volje.

Gospodine Krstulović, možete li nam reći zašto će i po čemu Grad Karlovac biti primjer dobre prakse grada, od kojeg će i drugi hrvatski, ali i europski gradovi, imati štošta za naučiti?
Karlovac je sjajan primjer. Izradio je smjernice za energetsku tranziciju, odnosno za integriranje novog energetskog pristupa u GUP Karlovca koji se trenutačno izrađuje, a istodobno smo mi, u suradnji s autorskim timom koji je bio prvonagrađen za rješenje transformacije bivše vojarne Luščić, napravili prilično detaljan urbanistički elaborat koji je predvidio i koncept i rješenje područja transformacije bivše vojarne.

To će biti prvo naselje, prvi kvart u Republici Hrvatskoj, koji je od početka planiran neutralan, koji se maksimalno probao približiti ciljevima održivosti, u okviru onoga što je u Karlovcu moguće. I to je pristup koji bismo trebali zagovarati, jer sagledava što je moguće i što je dobro za lokalnu sredinu.

Profesore Jukić, kako vidite hrvatske gradove u idućih 10 godina?
Ako se ništa značajnije i brže ne učini, bit će isto kao i prije 10 godina. Znači, jako mali pomaci. Ali, s obzirom na ovo što se sad događa, s obzirom na naše uključivanje u europske projekte, zelena gradnja ili zeleno promišljanje budućnosti ne bi trebalo ostati samo na alternativnim grupama, nego postati službena politika.

Pozitivno je i što su građani to shvatili. Građani pokreću niz akcija. Ako imamo građane, financije, kvalitetne planove i politiku, puno možemo napraviti. Mislim da će, u idućih deset godina, mali gradovi krenuti s manjim projektima, kao što je spomenuti Karlovac, a tu su i Osijek, Šibenik, Zadar. Vidim buđenje niza malih gradova i smatram da ćemo, uz ovu mlađu generaciju koja dolazi, imati puno svjetliju budućnost.