Na burzi rada više je od 155.000 ljudi, turizam nam se slomio i pitanje je hoćemo li ljeto uopće imati, broj fiskaliziranih računa pao je za 54 posto u godini dana, recesija nam ne puše za vratom, ona je već počela. Borba za svako radno mjesto, mnogi predviđaju, bit će teža nego 2008. godine i teža nego u ratnim danima.

I zato je upravo sad vrijeme da promišljamo hrabro, da radimo pametno i da novac usmjerimo u očuvanje svakog radnog mjesta, svakog zidara, kuha, vozača kamiona ili proizvođača pšenice. Kao vrstu novog domoljublja, promovirati da sad, više nego ikad, moramo kupovati domaće i od domaćih proizvođača, da koristimo usluge tvrtki koje rade u Hrvatskoj, koje proizvode i stvaraju u zemlji, zapošljavaju, plaćaju poreze i doprinose u naš državni proračun od kojeg financiramo naše liječnike, medicinske sestre, profesore, učitelje, policiju…

Naša kuna u naše proizvode i onima, koji zapošljavaju u Hrvatskoj za spas naše budućnosti. O ovim stvarima, razgovaramo u kampanji, koju pokreće Styria Media Group “Budite heroji koje Hrvatska treba!” s čelnicima hrvatskog gospodarstva.

Ovoga puta s Darinkom Bagom, bivšim čelnikom Končar-Elektroindustrije, menadžerom koji je 21 godinu vodio veliki koncern te, između ostalog, izgradio bogatu diplomatsku karijeru kao veleposlanik u Sofiji i Sarajevu. Javio se iz mirovine u kojoj je tek oko mjesec dana, ali kaže – i dalje je vrlo aktivan kao čelnik udruge Hrvatski izvoznici.

Naš razgovor s njim prenosimo u cijelosti:

– Trenutačno u Hrvatskoj imamo dva ozbiljna problema – subjektivni i objektivni. Objektivno je da smo relativno mala zemlja i ne proizvodimo sve što nam treba. Jako smo povezani s drugim zemljama i visoko smo globalizirani. Ne samo da ogromnu količinu gotovih proizvoda uvozimo, nego smo se u lancima novostvorenih vrijednosti povezali s drugima koristeći mehanizma maksimiranja profita – povezali smo se s drugima u nabavci komponenti za stvaranje svojih izvoznih proizvoda pa je u naš proizvod jako vezan za uvoz. Naprosto smo vezani za uvoz koji je posljedica toga što smo, bez ikakvog osjećaja da je važno proizvoditi, počeli gledati odakle dolazi nešto kvalitetnije. Subjektivni kriterij je osjećaj da, sve što je iz uvoza, da je bolje. Jednom kad smo se vezali za uvoz, počeli smo i razmišljati da je uvoz bolji.

Nadalje, sada imamo i problem sigurnosti života. Kada se pojavio nesretni virus, postalo je jasno da moramo brinuti o nekoliko elemenata, koje trebamo za siguran život. Ovim redom moramo voditi brigu: o energiji, vodi, hrani, komunikaciji (a u njoj su i mediji), zdravlju, a ako se vodi briga o dugoročnim problemima (pa i mogućnosti globalnog rata), mora se voditi briga i o obrazovanju. Da bi imali sve to, važan je sustav, država koja će osigurati sigurnost života, maksimalno uvažavajući standarde demokracije.

Obrazložit ću redoslijed koji sam naveo da o njemu moramo brinuti. Prvo energija – ako neka država ima jednostavan vlastiti pristup energiji, onda može proizvesti sve. Ako imamo i vodu, kao temelj života, onda uz energiju i vodu doslovno možemo proizvesti hranu i na kamenu. Kada imamo hranu, spremni smo za stvaranje viška proizvoda koji možemo razmjenjivati. A onda dolazimo do toga da za razmjenu trebamo sve oblike komunikacije, od fizičke, elektroničke, tiskane jer želimo u razmjeni proizvoda surađivati i komunicirati. A kad razmjenjujemo, onda se više i krećemo, te tu dolazimo do sustava zaštite zdravlja. Sjetimo se Dubrovnika iz 14. stoljeća, oni su sve ove elemente bili osigurali, čak i vodu ali i karantenu jer su brinuli o zdravlju.

S obzirom na to da sve velike krize traju dulje vrijeme, tu dolazi do izražaja što znači edukacija, obrazovanje. Prekid obrazovanja na dva do tri mjeseca može imati iznimno velike posljedice za svaku državu. Da bi se sve skupa ostvarili što sam nabrojao, mora postojati država koja mora imati službe, represivni aparat, ali ne i agresivni, nego aparat koji vodi brigu o građanima kako bi ostvarivali maksimalne rezultate. Sve je ovo zaboravljeno, naročito nakon Drugog svjetskog rata kada je temeljna maksima postala profit. Ali mislim da će doći vrijeme kad će maksima profita imati visoki nivo solidarnosti, uvažavajući kriterij pravednosti.

Sad dolazimo do toga kako u tome mogu sudjelovati svi građani?

Svaki građanin može s različitim nivoom sudjelovati u ovome. Ali svatko mora krenuti od sebe. Ako imamo deklarativnu priču da treba smanjivati plaće, i istovremeno smo svjesni da je milijun argumenata da se one ne smanje, dolazimo do momenta povjerenja. Za izlazak iz krize morat ćemo imati više povjerenja. Nije bitno koliki će iznos u materijalnom smislu biti u tom procesu smanjivanja, važno je da svatko od nas, ja, sudjelujem u procesu te da se svjesno, koliko mogu i koliko je primjereno, žrtvujem. To se odnosi na sve.

Vlada je s premijerom, odmah odrekla jedne svoje plaće ne znajući koliko će kriza trajati. A trajat će vjerojatno duže pa će Vlada svoje mjere morati korigirati nakon dva ili tri mjeseca. Sad svi moraju sudjelovati, dobrovoljno. Vrlo je loše kad se govori o tome da u javnim službama treba smanjiti plaće. Ne treba uopće, ali javnosti treba naglasiti da ozbiljno očekuju od sindikalnih lidera ozbiljne prijedloge kako će javni djelatnici, osim što će se angažirati maksimalno, dati svoj doprinos.

Da sam na mjestu Vlade, nikad ne bih razgovarao i nametao smanjenje plaće, nego bih rekao da imaju šansu da se odreknu, a ako kriza potraje, da će zbog te krize svi morati podnijeti određeni teret zaduženja i troškova zaduživanja. Država će se morati zaduživati, netko će to morati vraćati, ali neće se to moći raditi iz redovnih prihoda države od poreza. Kako onda? E to je stvar budućnosti. Ali treba jasno reći, da oni koji danas nisu doprinijeli vlastitim primjerom, da bi trebali sutra biti ozbiljno penalizirani. Da li kroz porez ili nešto drugo, to je drugo pitanje. Ako ste danas izdvojili jednu kunu, sutra bi vam se kroz porez ili nekim drugim modelom mogle vratiti dvije kune. Tako se širi svijest da je potrebna solidarnost, ali bez nametanja.

Svi sustavi uvijek imaju problem s kapacitetom promjena. Kada sustav nameće priču o tome koliko će se smanjiti plaće, bez dobre volje za tim s druge strane, zatvorit ćemo se sami u sebe i u rasprave s pametnim ljudima, koji imaju dobre argumente zašto se one ne bi trebale smanjiti. Tada se sustav zatvara u toj raspravi i brine o sebi te se ciljevi ne ostvaruju. Treba raditi na tome da se osigura suglasnost svih da se stvari mijenjaju, treba razgovarati o tome i, ako kriza potraje, a vjerojatno hoće, da se onda svi, koji se nisu odazvali solidarnosti i pravednosti, penaliziraju.

Ali to se odnosi i na banke. fondove, vlasnike…

Vrlo je korektno kad se menadžment odriče dijela svoje plaće, ali jesu li to napravili vlasnici? Čega se oni odriču? Mislim da je krivo što se novac tvrtki uplaćuje u dobrotvorne svrhe, jer bi se trebali zapravo odreći novca u ime svoje firme, svojih radnika. I banke se trebaju odreći dijela svoje dobiti na kraju godine, a ne davati novac u humanitarne svrhe. Trebali bi taj novac iskoristiti da osiguraju svojim komitentima novac po povoljnijim uvjetima. Jasno reći – da, odreći ćemo se 50 posto svoje dobiti i na kraju godine retrogradno po nekom kriteriju vratiti ću novac za kamatu svojim komitentima. Sve ovisi o ljudskoj kreativnosti i dobroj volji. Svatko tko želi, može tako pristupiti i dati doprinos. Tko ne želi, ne treba ga stigmatizirati, treba živjeti dalje, ali sutra, kad dođe otplata, treba dati priznanje onima koji su radili.

Uzmite za primjer medicinske radnike koji danas svoju glavu stavljaju u torbu, baš kao branitelji 90-ih. Što znamo što korona donosi sutra? Zar njima ne bi trebalo dati priznati kasnije za sve ono što su dali? Kao što su branitelji dobili mirovine, na neki drugi način dati i medicinskim radnicima priznanje, ali ne papirnato, nego materijalno.

Slažem se da je sada jedna vrsta domoljublja okrenuti se vlastitom proizvodu i kupovati ga. Zapostavili smo priču da bi trebali proizvoditi doma i to baš onoliko koliko nam treba u kriznoj situaciji za normalan život. Ne moramo proizvoditi svu vlastitu energiju, ali moramo imati kritičnu proizvodnju tako da sutra, kad zatreba u krizi, možemo povećati svoju proizvodnju za 40 posto kako bi imali dovoljno. Tako treba skrbiti i o vodi, hrani, komunikacijama i zdravlju, a kada govorim o zdravlju, ne možete biti zdravi ako niste obučeni. Za to onda trebate i tekstil, zar ne?

Mi smo se u Hrvatskoj opredijelili za uski gospodarski segment koji nam je Bog dao. Turizam. U ovoj nesreći sreća je što ćemo s manje turizma manje i uvoziti jer smo ogromne količine toga što turizam treba uvozili. Ne samo hranu, nego i građevinski materijal, sve što trebamo za opremu turističkih objekata, kuhinja, kupaonica, dvorana… Sve smo to uvozili.

U SAD-u samo pričaju o slobodnom tržištu i da se 85 posto tržišta samoregulira. To su priče za malu djecu. Vidjeli smo primjer respiratora – predsjednik Trump se pozvao na zakon i naredio General Motorsu da proizvede 100.000 respiratora. Tko u slobodnom tržištu može narediti slobodnoj korporaciji da to radi? Zamislite da naš premijer nekome naredi da nešto proizvodi! Prenaivno smo shvatili pojam slobodnog tržišta. Ovo je prilika da se opametimo, ali moramo biti oprezni da ne odemo u drugu krajnost i da sve pokušavamo raditi sami. Mnoge stvari i dalje ne možemo jer nismo tehnološki kapacitirani. A tu je i problem što smo za neke proizvodnje jednostavno premali, pa u svemu treba naći mjeru. Tu dolazimo do toga da moramo razgovarati sa zemljama oko sebe. Očekujem od Vlade i ministra gospodarstva da ode u Sloveniju te počne dogovarati koje ćemo proizvode dominantno proizvoditi u Hrvatskoj te će ih oni uzimati od nas i obrnuto. To treba napraviti i s BiH, Srbijom, svim susjedima!

Možemo razgovarat i o medijima, koji su sada u istoj situaciji kao naše gospodarstvo od prije 15 ili 20 godina. Veliki igrači iz svijeta prekriju i zasjene domaće proizvode i možda je pitanje trenutka kad će mediji čak nestati, biti bespotrebni jer će veliki igrači koristiti šablonizirane metode te koristiti umjetnu inteligenciju kako bi se na univerzalan način obraćali velikom broju ljudi. E zato je bitno zadržati vlastitu proizvodnju informacija. Danas je dugoročna informacija informacija obrazovanja, a trenutačna informacija je informacija medija. Od trenutačne informacije formira se javno mnijenje, a onda i politika.

Mediji pišu onako kako vide svari, ali bitno je da su informacije naše, da ih možemo argumentirano braniti i da imamo snagu informacije primjerne nama. Kako se možemo obraniti od informacije koja je iz jednog izvora prošla cijelim svijetom? Mogu li naši mediji parirati Reutersu i njegovoj informaciji? Ali, kao što trebamo u trgovini vlastiti proizvod, tako nam treba i vlastita informacija pa i kad dolazi izvana, dobro je da prođe vlastiti filter domaćih medija.

Razumijem ako netko mora reklamirati i oglašavati se preko velikih svjetskih platformi, da postoji vezana igra u kojoj, primjerice, oglašivač u tom paketu dobije popust od 20 posto na oglašavanje u Italiji, koja mu je također bitna za izvoz. Ali, kao i sa svim ostalim proizvodima, moramo imati određenu količinu domaćih medija preko kojih ćemo plasirati informacije našim kupcima, što radimo i obraćati se njima, moramo imati osjećaj ulaganja oglašavanja i kod naših vlastitih medija.