Pod obnovljivim izvorima energije se obično podrazumijevaju oni koji nisu fosilnog (nafta, ugljen, plin) ili nuklearnoga porijekla. Svaka zemlja radi svoj ukupni energetski miks, a posebice onaj iz obnovljivih izvora, prema vlastitim prirodnim, tehnološkim te društvenim uvjetima i mogućnostima.
Globalno najrašireniji oblik obnovljivih izvora energije su hidropotencijali koji su stari gotovo koliko i električna energija – prva električna centrala bila je na slapovima Niagare u ljeto 1895., a samo koji dan kasnije je i na prostoru Hrvatske, koja je tada bila u sastavu Austro-Ugarske, puštena u rado hidroelektrana (HE) Jaruga kod Skradinskog buka na Krki i obično se smatra, barem na ovim prostorima, drugom najstarijom hidroelektranom na svijetu.

Njemačka malo usporila
Kako bilo, HE su dugo godina bile nešto samorazumljivo i gradile su se, više iz tehnoloških hidrotehničkih razloga nego zbog zaštite okoliša, diljem svijeta gdje je to hidrološka situacija dopuštala, odnosno gdje je bilo dovoljno rijeka koje su takve centrale mogle same ili uz pomoć brana i akumulacijskih jezera pokretati.
Bivša Jugoslavija, posebice Hrvatska, bila je poznata po hidropotencijalima, a za što smo imali i vlastitu tehnologiju kroz sustav Končar u kojem tvrde da bi i danas mogli obnoviti tu proizvodnju i s domaćom pameti i opremom ponovno elektrificirati Hrvatsku.
U šumama bogatim zemljama je kao OIE oduvijek bila razvijena i biomasa, koja se u prvo vrijeme koristila prvenstveno za toplinsku energiju, a u novije sve više i za proizvodnju električne energije.
Krajem 1980-ih i početkom 1990-ih je došlo do snažnijeg razvoja energije sunca i vjetra. Te tehnologije, posebice vjetar, nisu izmišljene sada jer se ta energija koristila stoljećima, možda i duže. Za primjer možemo uzeti jednog od najpoznatijih svjetskih povijesnih literarnih likova, Don Quijote, autora Miguela de Cervantesa, a koji je još 1605. godine jurišao na vjetrenjače.

Danas je u Europi tehnologija vjetroelektrana dovedena gotovo do savršenstva, predvode njemačka i danska industrija, te se OIE u EU uglavnom bazira na energiji vjetra. Tako je lani instalirano 15,4 GW novih kapaciteta vjetroelektrana, što je povećanje od 27 posto u odnosu na 2018., ali smanjenje od 10 posto u odnosu na rekordnu 2017. godinu.
Od toga tri četvrtine otpada na vjetar na kopnu (onshore) – 11,8 GW, a vjetar na moru (offshore) 3,6 GW. Europa sad ima 205 GW energije vjetra koja je činila 15 posto potrošnje električne energije u Europi u 2019., pokazuje najnovija statistika energije vjetra u 2019. (Wind energy in Europe 2019: Key trends and statistics) koju je objavilo udruženje WindEurope.
No, kako upozoravaju, stopa instalacija treba se udvostručiti kako bi se postigli ciljevi iz Europskog zelenog dogovora. Podaci za 2019. pokazuju da je Ujedinjeno Kraljevstvo, koje je tada bilo de facto i de iure u EU, a danas u nekom nedefiniranom limbu, instaliralo najviše novih vjetroelektrana (2,4 GW na kopnu i moru), slijedi Španjolska (2,3 GW, sve na kopnu), zatim Njemačka (2,2 GW na kopnu i moru), Švedska (1,6 GW, sve na kopnu) i Francuska (1,3 GW, sve na kopnu). Njemačka, koja je dugo bila motor industrije vjetra u Europi, prošle godine je instalirala samo 1,1 GW offshore vjetra – najniže od 2000. godine.
Najavili su i vrlo malo novih investicija, što ukazuje na to da sljedeća godina neće biti puno bolja. Slabiju instalaciju novih kapaciteta u Njemačkoj dijelom su nadoknadile druge zemlje. Španjolska je nakon niza godina s nižim instalacijama dosegla najvišu stopu instaliranja od 2009. Švedska je, također, dosegla rekordan broj instalacija prošle godine.

Novi pristup
Širom Europe najavljeno je 19 milijardi eura novih investicija u vjetroelektrane (11,8 GW kapaciteta), a 15 GW novog kapaciteta dodijeljeno je na državnim dražbama i natječajima.
“Vjetar je iznosio 15 posto električne energije u Europi, no ne gradi se dovoljno novih vjetroelektrana da bi se postigli ciljevi EU do 2050. Klimatska neutralnost i Zeleni dogovor zahtijevaju od Europe da instalira dvostruko više nove energije vjetra svake godine, nego što je uspjela u 2019. A rast mora doći iz offshore i onshore vjetroelektrana. To zahtijeva novi pristup planiranju i izdavanju dozvola te kontinuirano ulaganje u elektroenergetske mreže, a u tome su ključni NECP-ov koji moraju biti ambiciozni i koji se moraju strogo provoditi”, poručuje Giles Dickson, izvršni direktor WindEurope.
Zbirna statistika pokazuje da energija vjetra čini 15 posto potrošnje električne energije u EU. Danska je imala najveći udio vjetra u potrošnji električne energije prošle godine (48 posto), a slijede je Irska (33 posto) i Portugal (27 posto). Onshore vjetar i dalje je glavna tehnologija i čini 89 posto svih kapaciteta.