Končar već niz godina predstavlja jednu od najznačajnijih hrvatskih tehnoloških korporacija, koja više od polovice prihoda ostvaruje u inozemstvu. S kakvim izazovima se Grupa susreće, kakva su im očekivanja te kako generalno procjenjuju hrvatsko gospodarstvo, govori Darinko Bago, jedan od najdugovječnijih menadžera u Hrvatskoj, koji je na poziciji predsjednika Uprave Končar grupe već 21 godinu. 

U kakvom je stanju generalno gledano danas hrvatska industrija energetske opreme?
Uz Končar je, nažalost, ostalo još samo nekoliko ozbiljnijih tvrtki proizvođača, onih koji stvaraju novu vrijednost u Hrvatskoj. Neke se nisu baš najbolje snašle u ovoj višegodišnjoj energetskoj krizi. To je loše i za Končar jer nitko nije otok. Te su nam tvrtke ponekad bile partneri koji ugrađuju našu opremu, a ponekad i poticajna konkurencija. Koliko je ovaj sektor bitan, dovoljno govori i činjenica da samo Končar ima 400-tinjak hrvatskih malih i srednjih tvrtki kao stalnih dobavljača, koji dodatno stvaraju novu vrijednost. Usudim se reći da je Končar najveći centar malog i srednjeg poduzetništva u Hrvatskoj. Naime, nije samo što mi od tih tvrtki naručujemo robu i usluge, mi njima namećemo standarde, educiramo ih kako napraviti nešto što zadovoljava najviše zahtjeve globalnog tržišta, a ako je nužno čak im transferiramo i tehnologiju. Te tvrtke su uz nas i pojedinačno konkurentne na zahtjevnom tržištu Europske unije. Stoga nestanak ili smanjenje aktivnosti velikih izvoznika-proizvođača za hrvatsko gospodarstvo ima višestruke negativne posljedice.

Kakva je za grupu bila 2018., jesu li se ostvarila vaša očekivanja?
Područje energetike od 2016. do 2018. karakteriziralo je snažno smanjenje investicija. U svijetu je taj pad na razini 13%, a u EU i više od 17%. Gotovo svi veliki svjetski proizvođači imali su velike poteškoće u ostvarivanju poslovnih planova. Kao rezultat svega toga, samo nekoliko velikih sustava koji posluju globalno  zabilježilo je gubitke iz poslovanja veće od desetak milijardi dolara, a umanjeni rezultati u odnosu na planove kreću se na razini nekoliko desetaka milijardi dolara. Kriza i slabiji rezultati su posljedično, unutar mnogih sustava, izazvali bilo restrukturiranja, povezivanja ili prodaju cijelih divizija. Končar je u tom razdoblju poslovao vrlo stabilno i mislim da smo većinu naših očekivanja ostvarili, a ona najznačajnija i snažno premašili. Svi uključeni Končarevi dionici, imajući u vidu okruženje, ali i naš rezultat, trebali bi biti zadovoljni. Ako se gleda s pozicije  zaposlenih, onda je to svakako dobro jer su plaće sigurne i iznad razine državnog prosjeka. I vlasnici te predstavnici vlasnika trebali bi biti zadovoljni jer je konsolidirana dobit grupe Končar u 2018. porasla za 19%, dok su dioničari matice ostvarili 23% veću dobit nego u godini prije. Knjiga narudžbi na kraju 2018. je 18% veća nego na početku godine. Sve je to ostvareno dominantno na stranim tržištima, što ovaj rezultat čini još značajnijim.

Hrvatska je prije bila jedna od velesila po kapacitetima željezničke industrije. Što je ostalo od toga?
Po pitanju željezničkih vozila u prošlosti smo imali, uz značajne kapacitete radionica HŽ-a, tri značajnije tvrtke. Tu je svakako bio Đuro Đaković tračnička vozila, TŽV Gredelj te Končar, primarno naše društvo Končar – Električna vozila. Gredelj već nekoliko godina pokušava izaći iz stečaja. Nadam se da će uspjeti u svojim nastojanjima. Đuro Đaković se specijalizirao za proizvodnju teretnih vagona i u tom vrlo teškom području dosta uspješno djeluje. Končar je napravio značajan iskorak – razvili smo i proizveli niskopodne tramvaje, elektromotorne niskopodne vlakove (gradsko-prigradske i regionalne) te dizel-električne vlakove. Osim toga, Končar je razvio sustav i danas je jedan od europskih lidera u modernizaciji električnih lokomotiva. 

Što u slučaju da krenu moguće i najavljene velike investicije, Nizinska pruga, modernizacija koridora 10 itd. Može li hrvatska industrija što ponuditi – da nam se ne ponovi situacija s Pelješkim mostom na kojeg se nije prijavila nijedna naša tvrtka?
Hrvatsko gospodarstvo, prije svega građevinski sektor, gradilo je naše autoceste koje su u struci prepoznate kao kvalitetnije od onih u mnogim razvijenijim zemljama. To pokazuje da smo imali i stručnjake i znanje. Višegodišnja kriza građevinskog sektora gotovo je sve velike tvrtke iz te djelatnosti odvela u stečaj te su se ljudi rasuli. Umjesto da smo nakon završetka cestogradnje tu građevnu operativu zaposlili (EU, vlastitim ili kreditnim sredstvima) u obnovi i izgradnji pruga te hidroelektrana, čime bismo očuvali korpus kvalitetne građevinske operative, došlo je do zatišja od desetak godina gdje su se sve te tvrtke prirodno ugasile. Danas, ako idemo graditi Nizinsku prugu, objektivno nemamo građevinsku tvrtku koja ima bonitet i reference da to može sama realizirati. Što se tiče elektrifikacije nizinske pruge, tu Končar može u cijelosti dati svoj doprinos, prema  najvišim svjetskim standardima, zadovoljavajući uvjete natječaja putem kojeg će se taj projekt realizirati.

Končar je razvio svoje vlastite niskopodne tramvaje. Koliko ih trenutno vozi zagrebačkim tračnicama i kakva je struktura tramvajskog 'voznog' parka Zagreba?
Za precizan odgovor trebalo bi pitati ZET. Okvirno, u Zagrebu imate nešto malo čeških tramvaja koji se polako povlače iz uporabe. Ima i 10-12 rabljenih njemačkih koje je Zagreb dobio od svojeg pobratimskog grada, mislim Mainza. Ima 20-ak tramvaja Đure Đakovića koje je sve Končar revitalizirao i modernizirao te 142 naša nova niskopodna tramvaja. 

Kakva je perspektiva novih nabavki, kako iz Zagreba, tako i drugih hrvatskih gradova i inozemstva?
Prema gradskim studijama, Zagreb bi trebao nabaviti više od 60 kraćih te nešto dužih niskopodnih tramvaja, čime bi se zamijenili stari i dotrajali tramvaji koji po gradu voze, neki već i pola stoljeća. Za to će se raspisivati natječaj, a sad hoće li to biti moguće financirati iz EU fondova ili će grad ići sam u taj projekt, još ćemo vidjeti. Mi smo jako zainteresirani, isto kao što smo zainteresirani za projekt tramvaja u Osijeku. U tom gradu rade se ozbiljne pripreme za veliku obnovu i širenje tramvajske mreže te nabavku novih tramvaja. I za taj projekt spremni smo se natjecati. U tijeku je projekt isporuke šest niskopodnih tramvaja za Latviju koji je ugovoren u studenom 2018., a što bi trebalo biti početak i naše međunarodne prisutnosti na globalnom tramvajskom tržištu.  Činjenica je da je u inozemstvu teško ugovoriti posao dok se tehnologija ne dokaže na domaćem tržištu, konkretno –  da ti tramvaji voze desetak i više godina bez problema, bez skrivenih mana, da ih se ekonomično održava, servisira i modernizira. Radi se o infrastrukturnim investicijama koje se mjere desecima milijuna  eura te se načelom smanjenja rizika proizvođača traže reference. 

Koliko je izvoz važan za Končar i kako se povijesno, a i zadnjih godina, mijenjao fokus izvoznih tržišta?
Do 1990. izvoz Končara činio je  oko 30% prihoda od prodaje. Mi smo i tada bili konkurentni na svim globalnim tržištima, ali ipak su prioriteti bili u zemlji. Onda su došle turbulentne devedesete, raspad Jugoslavije, agresija na Hrvatsku i Domovinski rat u kojem je Končar imao nekoliko značajnih uloga na nacionalnoj razini, od proizvodnje opreme za Hrvatsku elektroprivredu, oružja i oruđa za HV do proizvodnje za ostale kupce u Hrvatskoj i inozemstvu. Početkom tisućljeća krenuli smo u kontinuirano restrukturiranje te snažnije prema izvozu.  Danas smo negdje na 55-60% ukupnog prihoda ostvarenog u izvozu. Sigurno bi nam bilo lakše poslovati kad bi nam domaće tržište bilo više od 50% prihoda iz brojnih razloga, posebno jer je ono jako bitno za razvoj i testiranje novih proizvoda. A kada neki već postojeći proizvod i inovirate, ako se on prodaje u inozemstvu, troškovi njegove prodaje su znatno veći. Vezano za fokus izvoznih tržišta, Končar je 1980-ih manje izvozio u zapadnu Europu, i to komponente – od motora za perilice rublja, sklopki, prekidača itd. Sustave i postrojenja smo izvozili nesvrstanima i jedan manji dio zemljama Istočnoga bloka. Danas se to potpuno promijenilo te nam je sada 2/3 izvoza u zemlje Europske unije. Vrlo smo značajan izvoznik transformatora i generatora u Skandinaviju, a veliki kupci su nam i Njemačka, Italija, Austrija…. Važna tržišta su nam i zemlje susjedstva – primarno Bosna i Hercegovina, dok smo u Srbiji zasad prisutni dosta skromno.

Što je prepreka da se ne ostvaruje veća suradnja s bivšim ili još i sadašnjim nesvrstanim zemljama koje već imaju vašu energetsku opremu?
U Končaru kontinuirano pratimo ta tržišta i raspisane natječaje, posebno za hidroelektrane i trafostanice. Naravno da smo spremni i modernizirati te graditi nove objekte. Trenutno, primjerice, radimo na projektu revitalizacije hidroelektrane Kamburu u Keniji. Postrojenja koja mi gradimo su vrlo skupa, a bivše nesvrstane zemlje su i danas uglavnom vrlo siromašne te je takve projekte nužno graditi putem kredita. Tu dolazimo do problema. Strane razvojne banke uglavnom financiraju proizvođače iz vlastite zemlje, a kod nas bi takav projekt bio jedino moguć kroz Hrvatsku banku za obnovu i razvoj koja nema vlastitog kapitala nego se i sama mora zaduživati. Kako je Hrvatska zemlja dužnik, rizik zemlje zbog zaduženosti i tečajnih rizika je takav, da je novac koji bi nam HBOR mogao plasirati toliko skup da se ne isplati krajnjem kupcu. Stoga se Končar dominantno okrenuo tržištima EU zemalja koja ne trebaju kredite.

Euro moramo uvesti brzo

Bi li uvođenje eura u Hrvatsku moglo popraviti situaciju Končaru i drugim domaćim izvoznicima?
HNB godinama nije koristila sve poluge koje je imala na raspolaganju u vođenju aktivne monetarne politike Hrvatske. Ta politika nečinjenja posebno je bila štetna u razdoblju do ulaska Hrvatske u EU. Hrvatska je danas visoko "euroizirana" zemlja pa bi brzo uvođenje eura za građane i trgovačka društva bilo iz cijelog niza razloga korisno. Izvoznici strahuju da se ulazak u euro zonu ne produži neopravdano dugo, a da se to vrijeme iskoristi za nastavak politike nečinjenja. Nadam se da će vrijeme pokazati ovaj strah neopravdanim.