Osiguranje Zagreb, Croatia zdravstveno osiguranje i Merkur osiguranje prve su osiguravateljske kuće koje su zasad dobile suglasnost ministra zdravstva za ugovaranje dodatnog zdravstvenog osiguranja, bez čega se po novom Zakonu o dobrovoljnom osiguranju više ne mogu pružati usluge osiguranja nadstandarda zdravstvene zaštite. Ugovaranje zdravstvene usluge iznad standarda u javnim zdravstvenim ustanovama koje imaju višak kapaciteta nije nikakva novost i provodi se već godinama, no sad bi trebao biti pod većom kontrolom, ne samo radi sređivanja sustava već s namjerom da se u dodatno osiguranje uključi što veći broj ustanova te osiguranika, odnosno da u sustav uđe što više novca.

Višak kapaciteta
Suglasnost trebaju ne samo osiguravatelji već i suradne zdravstvene ustanove koje Ministarstvu zdravstva moraju poslati prijedloge u kojima stoji točan broj neugovorenih postelja, odnosno višak kapaciteta koji se mogu komercijalno iskoristiti. To su obvezni svi oni koji već surađuju s privatnim osiguravateljima, no i oni koji se to spremaju učiniti u budućnosti. Viktorija Bradić, predsjednica uprave Croatia zdravstvenog osiguranja, ističe da bolnice u velikom broju slučajeva imaju višak kapaciteta, no njihov je problem što nemaju novac za izvršenje usluge. – Upravo te usluge možemo platiti mi i na taj način pomoći državnom proračunu, ne samo pokrivanjem dijela troškova već i kad je riječ o dijagnostici pravovremenim otkrivanjem bolesti čije je liječenje također trošak, kao i gubitak života. No mnogo toga ovisi o percepciji i menadžerskim sposobnostima ravnatelja bolnica koje će sad doći do izražaja, smatra Bradić. Iako se Croatia zdravstveno osiguranje može pohvaliti sa 49 tisuća korisnika dodatnog zdravstvenog osiguranja, takvo je osiguranje kod nas još na relativno niskoj razini. U prvih devet mjeseci ove godine prihodi bolnica od dodatnog osiguranja iznosili su oko 159 milijuna kuna, što je oko 2,5 posto ukupnih prihoda bolnica, pokazuje analiza Hrvatske udruge poslodavaca u zdravstvu. Istodobno, u Strategiji razvoja zdravstva može se pronaći podatak da je procijenjena privatna potrošnja za zdravstvo u 2004. godini iznosila čak dva posto BDP-a, a javna potrošnja 7,7 posto BDP-a. “I Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje i Ministarstvo zdravstva trebaju zauzeti afirmativan stav prema otvaranju mogućnosti da se unaprijedi ugovaranje dodatnog zdravstvenog osiguranja s javnim zdravstvenim ustanovama”, kaže pomoćnik ravnatelja Udruge poslodavaca u zdravstvu Ivan Lukovnjak.

Najveći profit
U paketu dodatnog osiguranja koje se ugovara s privatnim zdravstvenim ustanovama, logično, nalaze se uglavnom samo one usluge koje donose najveći profit ustanovi, mahom dijagnostika. Druga važna stvar na koju upozorava Lukovnjak je da su oko 70 posto troškova zdravstvenih ustanova fiksni troškovi, te da su troškovi sve manji što se više postupaka obavi. Proširenje ponude usluga dodatnog osiguranja nesumnjivo će stoga donijeti znatna dodatna sredstva zdravstvu koje grca u dugovima i čini se da problema neće biti s osiguranjem viška prostora, no prepreka će sigurno biti nedostatak zdravstvenih djelatnika. Kako će se pronaći medicinske sestre koje bi trebale biti na raspolaganju pacijentima koji petstotinjak kuna dnevno plaćaju bolnički smještaj u apartmanu, kad ih nema dovoljno ni bez toga, pitanje je na koje se još čeka odgovor. Možda je upravo to razlog zbog kojeg je u hrvatskim bolnicama vrlo teško naći sugovornika o ovoj temi.

Dodatno osiguranje ima 86 posto Slovenaca
Nedavno istraživanje Centra za istraživanje tržišta (GFK) pokazalo je da se dodatnim zdravstvenim osiguranjem najviše služe u susjednoj Sloveniji gdje čak 86 posto građana ima takvo osiguranje. Hrvatska je u rangu s Austrijom i Mađarskom gdje dodatno zdravstveno osiguranje ugovara između 25 i 35 posto ljudi. U Slovačkoj i Češkoj dodatno zdravstveno osiguranje ima oko 15% građana, a u ostalim promatranim zemljama (Ukrajina, Rumunjska, BiH, Poljska, Rusija) ispod 10%.

Tržišni principi hrvatskog zdravstva
Smatra se da se poticanjem dodatnog zdravstvenog osiguranja na mala vrata u hrvatsko zdravstvo uvlače tržišni principi, te da je to samo početak priče koja će se nastaviti postupnim smanjivanjem opsega usluga koje naši osiguranici dobivaju besplatno, odnosno na račun proračuna. To dakako ne mora nužno biti loša vijest za pacijenate, naprotiv, punjenje proračuna iz privatnih izvora trebalo bi se osjetiti na podizanju standarda zdravstvene zaštite u korist svih osiguranika, uključujući i socijalne kategorije građana kojima bi zdravstvena zaštita bila uglavnom besplatna. Upravo činjenica da imućniji građani plaćajući vlastitu uslugu pune proračun iz kojeg se financira usluga siromašnijih ulazi u definiciju solidarnosti koja se, ne baš s pravom, pripisuje aktualnom sustavu zdravstva u Hrvatskoj.