S krajem lipnja kreće žetva pšenice. Nakon rekordnog lanjskog uroda od gotovo 1,1 milijuna tona, dobra cijena jesenas je potaknula proizvođače na povećanje sjetvene površine za desetak posto pa se i ove godine računa na oko milijun tona uroda. To je više nego dvostruko izdašnije od potreba domaćeg tržišta koje se procjenjuju između 420 i 470 tisuća tona.

A već poslovično uoči žetve počinju i špekulacije oko otkupnih cijena. U okruženju neizvjesnosti otkupljivači su pri sadašnjim razinama cijena starog roda (koje su i uz lipanjsku korekciju blizu povijesno visokim) trenutno oprezni, a proizvođači strepe oko otkupnih cijena za novu žetvu.

Neizvjesnosti oko globalne ponude ovaj put su daleko više pod utjecajem rata u Ukrajini koja je uz Rusiju jedan od najvećih svjetskih izvoznika, negoli klimatskih varijabli i njihova utjecaja na prinose.

Uz otvorena pitanja osiguranja alternativnih transportnih koridora za ukrajinski izvoz, tu je i niz drugih faktora globalno važnih za cijene, uključujći i stanja skladišta i zaliha prošlogodišnje ljetine s obzirom na ograničenja izvoza za kojima su posezale mnoge zemlje sa značajnom proizvodnjom.

Iz Luke Rijeka kažu kako svakodnevno primaju upite za prekrcaj žitarica iz Ukrajine, koje zbog rata i blokade crnomorskih luka stoje zarobljene. “Pritisak je strašan. Dolazi nova žetva, a njima su silosi puni.

Prema broju upita, bili bismo ispunjeni i da imamo triput veći kapacitet”, kaže čelnik Luke Rijeka Duško Grabovac. Istodobno, na cijene utječe i strah od recesije i pada potražnje, što se proteklih dana na burzama očituje u padu cijena.

Sve u svemu, domaći proizvođači slute da bi ove godine računice mogle biti lošije nego lani, pa su se nedavno iz redova Hrvatske poljoprivredne komore, uz podsjećanja na golem rast ulaznih troškova, čuli i komentari da “zašto talijanski poljoprivrednik može dobiti tri kune za svoju pšenicu, a hrvatski ne”.

Robert Jurišić, vlasnik i direktor tvrtke S-Grain BI specijalizirane za posredovanje u trgovini poljoprivrednim burzovnim robama reći će kako je prirodno da razne interesne skupine koriste različite alate kako bi pritiske na cijenu pšenice usmjerili “na svoj mlin”.

No, problem je što to prate brojni netočni, iskrivljeni ili čak izmišljeni podaci koji se iznose ili iz nepoznavanja agro biznisa i trgovine žitaricama, ili u nečijem interesu. A to na kraju stvara iskrivljenu percepciju i potiče politiziranja. Tako i u pogledu rasta cijena inputa u proizvodnji (sjemena, zaštite, umjetnog gnojiva i plavog dizela) stvari nisu baš jednoznačne.

”Većina ozbiljnih proizvođača na vrijeme je osigurala potrebnu sirovinu za sjetvu (prošle jeseni) i prihranu pšenice. To znači da je trošak proizvodnje porastao u odnosu na višegodišnji prosjek, ali u daleko manjoj mjeri nego što je porasla tržišna cijena pšenice”, ističe.

Dodaje da, globalno gledajući, u trenutnoj situaciji snažnog inflatornog pritiska i rata, primarni proizvođači, ratari, imaju najveći benefit jer je njihova profitabilnost trenutno veća od 100 posto. Trenutno se na tržištu špekulira s otkupnom cijenom pšenice 3. klase u rasponu od 2,20 do 2,50 kuna po kilogramu.

Mlinari i tvornice stočne hrane te pekari rast cijene inputa nisu uspjeli u potpunosti prebaciti na kupce, unatoč inflaciji/T. Miletić/PIXSELL

Tko bi gori…
“Koja god da otkupna cijena pšenice bude, bit će najveća u povijesti, a sigurno će biti značajno veća nego što su to troškovi proizvodnje. I neka je tako, jer ponovno će u cikličnom kretanju ekonomije doći trenutak kada će najveći pritisak biti na primarne proizvođače. To se češće i bolje vidi na primjeru svinjogojstva, gdje se benefiti kontinuirano izmjenjuju s primarnog proizvođača na prerađivača i obrnuto”, objašnjava naš sugovornik.

Istovremeno, dodaje Jurišić, mlinari i tvornice stočne hrane te pekari rast cijene inputa nisu uspjeli u potpunosti prebaciti na kupce, unatoč inflaciji koju imamo.

To najbolje pokazuje analiza financijskih podataka za 2021. godinu (za 2022. će oni biti dostupni tek za godinu dana, a vjerojatno će biti još izražajniji). Ostvareni profit za 552 poslovna subjekta u grupi žitarice, uljarice i mahunarke pokazuje rast profitabilnosti za 3,61 puta u odnosu na 2020. godinu.

U isto vrijeme 51 poslovni subjekt u grupi mlinarstvo lani je ostvario rast ostvarenog profita od 31,1 posto, a u grupi pekarstvo za 928 poslovna subjekta prošlogodišnji profit bio je 65,7 posto manji nego godinu prije.

Pšenica je, konačno, burzovna roba i kao takvoj cijena joj je dnevno promjenjiva, uz veću ili manju volatilnost, ovisno o vanjskim faktorima (makroekonomskim, geopoltičkim i drugim) i općenito fundamentima (odnos ponude i potražnje). Dakle, to inače znači da cijena pšenice može i rasti i padati unutar promatranog intervala, ovisno o tome prevladavaju li u tom trenutku tzv. medvjeđi ili bikovski (bearish ili bullish) faktori na tržištu.

“Dakle, cijena po kojoj proizvođači inače prodaju svoju pšenicu ne ovisi o njihovim troškovima proizvodnje već o stanju na tržištu na dan kada se odluče prodati svoju robu.

Moguće je da će cijena proizvodnje biti značajno manja od tržišne i u takvoj situaciji proizvođači ostvaruju profit, ali moguća je i situacija gdje je trošak proizvodnje veći od cijene po kojoj se ta ista pšenica može prodati pa će proizvođači uz sav uloženi trud prodati robu još i uz gubitak.

To je prvi rizik s kojim bi svi proizvođači trebali biti upoznati, a kada negdje postoji rizik znači da postoje i alati kako se tim rizikom može upravljati, od bazičnog forward ugovora do nešto sofisticiranijeg trgovanja na burzama futuresima i opcijama”, objašnjava.

Mogli prodati, ali nisu
Naši ratari i proizvođači posljednih godina uglavnom su se razvijali u tehničko-tehnološkom dijelu proizvodnje. Rezultat toga je i rast prosječnog prinos po hektaru pšenice s 5,4 tona u 2015. godini na 6,7 tona prošle godine. No, očito se nedovoljno ulagalo u financijsko opismenjavanje.

“Svi proizvođači u Hrvatskoj (OPG) mogli su u bilo kojem trenutku od sjetve do žetve unaprijed prodati svoj urod nekom od organizatora proizvodnje ili trgovcu ili mlinaru po cijeni koja se nudila na taj dan te tako eliminirati rizik promjene cijene i zaključati svoju maržu. Zašto gotovo nitko nije?”, retoričkim pitanjem zaključuje Jurišić.