Svaka priča o javnom dugu u Hrvatskoj počinje od konstatacije da je to jedan od ključnih makroekonomskih rizika hrvatskog gospodarstva.  

Tom je konstatacijom i ministar financija Zdravko Marić na ovotjednoj sjednici Vlade započeo predstavljanje Strategije upravljanja javnim dugom za iduće trogodišnje razdoblje. "U svom programu Vlada je postavila cilj da njegov udio u BDP-u za svog mandata smanji za 10 postotnih bodova. To se ovim dokumentom potvrđuje, ali idemo i još ambicioznije", rekao je Marić. Strategija se temelji na tri stupa – gospodarskom rastu, daljnjem padu proračunskog deficita i aktivaciji državne imovine.  Kako je istaknuo ministar, "sve što se planira raditi u smislu ubrzavanja gospodarskog rasta i umanjivanja strukturnih neravnoteža ima za cilj da bude prepoznato i na financijskim tržištima, tržištima kapitala i kod rejting agencija", jer vraćanjem investicijskog rejtinga smanjio bi se rizik, a time i ukupna cijena po kojoj se zadužujemo.

Danas, podsjetimo, prosječna kamata koju Hrvatska plaća na ukupan javni dug premašuje četiri posto.Prema projekcijama iz Strategije, razina javnog duga bi se, nakon lanjskog pada sa 86,7 na 83,9 posto BDP-a, ove godine trebala spustiti na 81,5 posto, a do kraja 2019. na 75,3 posto.   Iz sadašnje perspektive, a imajući u vidu činjenicu da i u Vladi priznaju kako su u makroekonomskim projekcijama u srednjem roku ipak izraženiji negativni nego pozitivni rizici, planirano se smanjenje razine državnog duga (mjerena udjelom u BDP-u) čini prilično ambicioznim.  To vrijedi i za aktualne fiskalne projekcije za iduće tri godine, prema kojima se na razini proračuna opće države (računajući javna poduzeća koja ulaze u taj obuhvat prema europskoj metodologiji) očekuje da će se planirani manjak ove godine svesti na 1,6% BDP-a, uz pad na jedan posto u 2018. te na 0,6 posto BDP-a u 2019. godini.

U skladu s kretanjem manjka konsolidirane opće države, a uzimajući u obzir planirane privatizacijske primitke i promjenu u stanju depozita, u Vladi računaju da su već u prošle godine ispunjene pretpostavke za izlazak iz procedure prekomjernog proračunskog manjka. U Ministarstvu financija uvjereni su da će se "uz nastavak vođenja održive, razumne i uravnotežene fiskalne politike osigurati i povratak kreditnog rejtinga na razinu investicijskog te trajno smanjivanje tereta duga.  Premda su ove godine potrebe financiranja opterećene natprosječno velikim iznosima dospijeća dugova, u Katančićevoj smatraju da je u kratkom roku realno ublažavanje rizika refinanciranja.
 

Ove godine, naime, za otplate dugova, računajući i one kratkoročne po trezorskim zapisima, treba osigurati 55,4 milijarde kuna, a ukupne potrebe su desetak milijardi kuna veće jer uz planirani deficit (6,8 mlrd. kuna) uključuju i određeni iznos prijenosa depozita u iduću godinu te još nešto obveza s osnova danih zajmova i dionica. I za otplate i za deficit potrebe bi dvije naredne godine trebale osjetno pasti; dogodine za refinanciranje dugova treba desetak milijardi kuna manje nego ove godine, a i deficit bi trebao biti 1,1 milijardu manji, dok se za 2018. predviđa 50 milijardi refinanciranja dugova te deficit od 'samo' 3,9 milijardi. Premda bi se potrebe financiranja u idućih nekoliko godina trebale smanjiti, u srednjem roku izgledno je manje povoljno okruženje, a to samo potencira važnost stalnog poduzimanja mjera za ublažavanje rizika i daljnjeg unaprjeđivanja sustava upravljanja dugovima.

U uvjetima kad postojeća razina javnog duga i utvrđena struktura godišnjih otplata generiraju potrebu refinanciranja i do 20% BDP-a godišnje, postojeći relativno povoljni uvjeti na tržištima omogućuju produženja prosječne ročnosti duga, uz smanjenje udjela kratkoročnog. Danas je prosječna ročnost duga 5,2 godine, a udjel kratkoročnog premašuje 13 posto. Do kraja 2019. u prosjeku bi se trebala produljiti na 5,4 godine, a udjel kratkoročnog duga trebao bi pasti ispod 12 posto. Kad su posrijedi valutni rizici, plan je pak da se u iduće tri godine poveća udjel duga u kunama, i to s nepunih 30 na više od 32 posto.

U strukturi javnog duga u nas je dominantno domaće tržište, ali je glavnina denominirana ili indeksiran u eurima. Taj valutni rizik nije moguće otkloniti u kraćem roku, ali uvjeti na domaćem tržištu kapitala omogućuju njegovo djelomično ublažavanje, ističe se u Strategiji. Što pak znači valutni rizik, dovoljno je reći da bi, prema testu osjetljivosti na šokove, deprecijacija kune prema euru od 15 posto podigla ovogodišnju razinu javnog duga na 90,5% BDP-a.

Kad su posrijedi ranjivosti, u Strategiji se navode i one vezane uz jamstva. U pretpostavljenom scenariju preuzimanja jamstava u iznosu od 2% BDP-a, javni bi dug ove godine dostigao 83,5% BDP-a umjesto projiciranih 81,5 posto. To samo naglašava važnost provedba procesa financijskog i poslovnog restrukturiranja korisnicima jamstava, na čemu se trenutno u prvom redu radi u cestarskom sektoru. Konačno, dugoročno povećanje referentnih tržišnih kamatnih stopa predstavljalo bi znatnu prijetnju fiskalnoj održivosti generirajući znatan porast javnog duga. U kratkom roku to nije pretjerano velika prijetnja jer trenutno više od 86% dugoročnih obveza čine zaduženja s fiksnom kamatnom stopom. Svi rizici, međutim, najbolje će se ublažiti dosljednom provedbom održive fiskalne politike i smanjenjem percepcije rizičnosti.