U Hrvatskoj je u 2012. godini bilo proizvedeno 1.670.005 tona ili cca 390 kg komunalnog otpada po stanovniku godišnje, odnosno 1,1 kg po stanovniku dnevno.

Nadalje, prema informacijama Agencije za zaštitu okoliša, udio odvojeno skupljenog komunalnog otpada u 2012. iznosio je 23%. To znači da danas otprlilike svaki peti građanin aktivno sudjeluje u sustavu gospodarenja otpadom, tj. u odvojenom skupljanju otpada na mjestu nastanka. Pod pojmom "odvojeno skupljanje otpada na mjestu nastanka" ili tzv. "primarna selekcija otpada" podrazumijeva se odvajanje otpada na mjestu nastanka, dakle u samom kućanstvu ili u tijeku proizvodnog procesa i odlaganje otpada u za tu vrstu namijenjen spremnik. Primarnom selekcijom otpada, a posebno korisnog otpada, kao što su papir, karton, staklo itd. osigurava se visoka čistoća korisnog otpada i stvara preduvjet za recikliranje istog. Primarna selekcija korisnog otpada uspostavlja se putem jednog ili više spremnika za otpad koji su smješteni direktno kod kućanstva, na zelenim otocima i u reciklažnim dvorištima. 

Odvajanje mokre frakcije
Znači, pored spremnika za miješani komunalni otpad, građanima i drugim sudionicima sustava poput zubne ordinacije osiguravaju se dodatni spremnici za tzv. reciklabilni otpad, tj. papir i karton, plastiku, staklo, tekstil i obuću i biootpad. Pojedine vrste navedenog reciklabilnog otpada mogu se skupljati zajedno u jednom spremniku ili se za sve frakcije osigurava posebni spremnik. Najvažnije je da se odvoji mokra frakcija poput biootpada, ostataka hrane, higijenskih proizvoda od korisnog otpada poput papira, metala, tekstila itd. Znači, ovisno o isplativosti sustava, a posebno logistike u procesu skupljanja otpada, zemljopisnom položaju, načinu na koji građani žive, količini i sastavu otpada koji proizvode te mogućnostima obrade otpada, može se primijeniti sustav odvojenog skupljanja otpada u zasebne spremnike, tj. jedan spremnik za jednu vrstu otpada ili sustav "reciklabilnih" i "miješanog" spremnika.

Kod sustava "reciklabilnog i miješanog" spremnika, papir, plastika i metal skupljaju se u jedan spremnik, biootpad u drugi, a miješani otpad u treći, dok se staklo, tekstil i obuća zbog manje količine u većini slučajeva zbrinjavaju u zasebne, rjeđe postavljene spremnike putem tzv. zelenih otoka, koje koristi više korisnika. Kod korištenja sustava jedan spremnik za jednu vrstu otpada, opseg poslova u logistici i broj spremnika veći je naspram sustava reciklabilnog i miješanog spremnika gdje je pak opseg poslova u sortiranja otpada povećan. Oba prikazana sustava odvojenog prikupljanja korisnog otpada pridonose povećanju stopa recikliranja i smanjenju količina miješanog komunalnog otpada, a koji ima najveći negativan utjecaj na okoliš i najveći trošak zbrinjavanja. 

Dva modela sakupljanja
U RH, kao i u EU, najzastupljeniji sustav skupljanja otpada je preuzimanje otpada iz spremnika i/ili vreća proizvođača otpada na mjestu nastanka, tj. od samih proizvođača i putem zelenih otoka. Rjeđi slučaj, koji je uglavnom prisutan u rijetko naseljenim područjima ruralnog tipa, ali i nekim gradovima gdje je veća gustoća naseljenosti, je skupljanje putem kontejnera većeg kapaciteta (obično 5-7 m3) smještenih na ulicama. Općenito gledano, sakupljanje (odvoz) otpada odvija se na dva načina: prikupljanjem i donošenjem.

Način "prikupljanja" podrazumijeva da se u spremnicima ili vrećama selektirani otpad prikuplja izravno kod onih koji ga proizvode (kućanstva ili poduzeća), dok kod načina "donošenja" građani imaju mogućnost donositi selektirani otpad na lokacije s postavljenim spremnicima, takozvane "zelene otoke" na ulici, tj. javnoj površini ili u reciklažna dvorišta, a koji se postavljaju za određeno gravitacijsko područje. Zeleni otok je mjesto na javnoj površini na kojem su smješteni spremnici za odvojeno prikupljanje otpada te se na taj način građanima omogućuje zbrinjavanje više vrsta otpada na jednom mjestu. Pogodan smještaj za zelene otoke su dječji vrtiće, škole, ustanove edukativnog značaja, velike kompanije, gusto naseljeni dijelovi grada.

Kako bi zeleni otoci bili zanimljivi za građane potrebno ih je postaviti na način da maksimalna udaljenost od mjesta stanovanja do otoka bude oko 200 -250 metara. U slučaju veće gustoće stanovnika potrebno je osigurati dovoljan volumen spremnika putem češćeg odvoza otpada kako ne bi došlo do pretrpavanja spremnika. Reciklažno dvorište je nadzirani ograđeni prostor namijenjen odvojenom prikupljanju i privremenom skladištenju manjih količina raznih vrsta otpada. Ovisno o broju stanovnika, vrstama otpada koji nastaje i logistici na lokaciji definira se veličina reciklažnog dvorišta, a prema dosadašnjim iskustvima ona iznosi minimalno 5.000 m2 i služi za prijam 40 – 80 vrsta otpada.

Vrijedna sirovina ili samo smeće
Način "prikupljanja" puno je jednostavniji i "udobniji" za građane i ostvaruje visoku razinu kvalitete odvojeno skupljenog otpada, ali taj način je ujedno i skuplji zbog povećanih troškova logistike te djelomično otežan za mjesta gdje nema mogućnosti da se postavi veći broj spremnika. Način "donošenja" iziskuje motiviranost građana da oni sami donesu svoj otpad na za taj otpad namjenjeno mjesto.

Općenito gledano, način "prikupljanja" koristi se za otpad koji nastaje redovito i u povećanim količinama dok se način "donošenja" primjenjuje za otpad koji nastaje neredovito i/ili u manjim količinama poput korisnog otpada, tj. stakla, plastike, papira i metala te glomaznog otpada.U RH dodatno je razvijen i depozitni sustav koji se primjenjuje za određene vrste ambalažnog otpada poput PET-boca ili staklenih boca za pivu te druge vrste vrijednih otpadnih materijala pogodnih za recikliranje i gdje građani imaju mogućnost predaje boca u trgovine uz povrat plaćene naknade. Najveću ulogu u efikasnosti primarne selekcije, pa čak i u cjelovitom sustavu gospodarenja komunalnim otpadom imaju građani jer svi mi odlučujemo hoće li odlaganjem u ispravni spremnik otpad postati vrijedna sirovina ili samo smeće.