Sporazum bez presedana", "Zemlja je spašena!", "Nova nada", samo su neki od naslova koji su vrištali sa svjetskih medija nakon što je proteklog vikenda u Parizu postignut globalni sporazum o klimi. Kako potvrđuju i sami sudionici skupa, sporazumu je više doprinijela vješta francuska diplomacije nego interes i namjera najvećih zemalja svijeta da potroše sto milijardi dolara godišnje na spas planete. No, kako bilo, sporazum je tu, a njegova implementacija se još očekuje. 

Velika očekivanja
"Bez obzira na to što je sporazum u nekim elementima manjkav, on sadrži jasnu poruku da fosilni sektor ima pred sobom još samo nekoliko desetljeća i da nas očekuje prelazak u niskougljičnu ekonomiju", smatra Luka Tomac, voditelj Programa klimatskih promjena u Zelenoj akciji. Tomac smatra da će zbog ovog sporazuma čitava Europska unija, pa tako i Hrvatska, morati napraviti novu, mnogo ambiciozniju energetsku i razvojnu strategiju. Njegov kolega Toni Vidan, voditelj Energetskih programa Zelene akcije smatra da pariškom sporazumu manjka obveze svake pojedine države. Naime, sporazum iz Kyota, koji je sklopljen 1997.nije obvezivao zemlje u razvoju, ali je u njemu jasno pisalo u kojem roku svaka pojedina država za koliki postotak treba smanjiti emisiju stakleničkih plinova.

Pariški pak sporazum ne sadrži takve pojedinačne obveze. Ipak, on se referira na nacionalne planove više od 180 zemalja, u kojima piše kako će smanjivati zagađenje, no stručnjaci su izračunali da bi zbroj svih nacionalnih planova doveo do porasta temperature za 2,7 Celzijeva stupnja do kraja stoljeća, dok sporazum iz Pariza postavlja puno ambiciozniji cilj – 1,5 Celzijev stupanj. No, energetski stručnjaci su malo oprezniji u očekivanju od efekata ovog sporazuma. Tako Goran Granić, direktor Energetskog instituta Hrvoje Požar kaže da mu je nemoguće odgovoriti koje ključne mjere će Hrvatska morati napraviti i koliko će to koštati jer naša zemlja nema strateški dokument energetskog razvoja do 2050. u uvjetima smanjenja emisija.

Igor Dekanić, energetičar i profesor na Rudarsko-naftnom fakultetu u Zagrebu, ocjenjuje da je u Parizu viđena dobra volja, ali ne i način na koji će se to realizirati. "Ugovor bi trebao stupiti na snagu za pet godina, a za 10 godina bi trebao biti formiran financijski fond koji neće biti operativan prije 2030. Da li će najmoćnije, i najbogatije, zemlje svijeta pristati investirati stotine milijardi dolara u čiste tehnologije, a umjesto u vlastiti razvoj i zaposlenost, to ćemo još vidjeti. Ovaj sporazum je idealističan, a u realnim tržišnim uvjetima je teško očekivati da će netko ulagati enormni kapital koji će mu se možda povratiti za 80 godina", kaže Dekanić. 

Transfer tehnologije
Pojašnjava da bi ovaj sporazum mogao zaživjeti ako se tehnološki najrazvijenije zemlje, odnosno njihove kompanije, odreknu svojeg tehnološkog profita i učine tehnologiju jeftinom i dostupnom svima. "Ovaj sporazum nema prisilne mehanizme nego se bazira na dobrovoljnosti. Da li će krupni kapital pristati na izostanak profita – teško je reći, do sada to nije bio slučaj. Vi imate situaciju da SAD daje potpore za istraživanje novih tehnologija dobivanja fosilnih goriva. Na koji način vi možete utjecati na poreznu politiku SAD-a i na interese njihova krupnog kapitala?, pita se Dekanić. Ovaj energetski stručnjak smatra da će na uspjeh klimatskog sporazuma utjecati cijena energije.

"Obnovljivi izvori energije (OIE) imaju smisla ako je cijena nafte visoka, kao što je bila prethodnih godina. No, danas je cijena nafte 1/3 one od prije godinu i teško da je isplativo ulagati u nove tehnologije. Europa nema vlastitih sirovina, ali ima razvijenu tehnologiju i za nju su nove tehnologije OIE-a razvojna i izvozna strategija. Gdje je tu Hrvatska? Mi smo toliko mali da zapravo nemamo nikakvog utjecaja na globalne trendove. Sa svojom posrnulom industrijom, mi već danas zadovoljavamo većinu ekoloških uvjeta. Ako bi zatvorili 2-3 starije termoelektrane i toplane, zadovoljili bi ekološke uvjete za narednih 100 godina", kaže Dekanić. S druge strane tu je promet za koji smatra da treba biti oprezan. 

Globalni monopol
"Tehnologija električnih i hibridnih vozila su dostupne već danas, no pitanje je koliko bi koštala tehnologija razvoja i održavanja energetskih mreža koje bi davale potporu sustavu koji bi se temelji isključivo na električnim vozilima. Strateški i vojni sektor neće se nikada odreći svojih skupih vozila, brodova i zrakoplova baziranih na fosilnim ili nuklearnim gorivima.U vidu treba imati i činjenicu da je Hrvatska turistička destinacija i ako ograničite upotrebu vozila na fosilna goriva možete napraviti velike probleme", navodi Dekanić. Ovaj energetičar smatra da bi Hrvatska trebala u narednom razdoblju više ulagati u znanost i razvoj nove tehnologije.

"Mi smo konstantno u gospodarskoj krizi i teško je očekivati da će se to u nekom kraćem razdoblju promijeniti. Nisam siguran da li je ulaganje ovo malo novca što imamo u tuđu tehnologiju, bilo da se radi o vjetroelektranama ili solarima, s minimalnim udjelom domaćeg proizvoda u projektu, nešto pametno. Vjerujem da bi bilo bolje da se napravi neka privremena energetska strategija koja bi se bazirala na plinu kao najekološkijem fosilnom gorivu, a onda investicijom u znanje, a ne u stadione i dvorane, doći do situacije koju imaju mnoge zemlje EU-a da su pomirile potrebu za čistom energijom s vlastitim razvoje i zaposlenošću", preporučuje Dekanić.

Iako mnogi smatraju da bi dokidanje fosilnih goriva i baziranje na električnim vozilima decentralizirao svijet i dokinuo geopolitičke naftne krize, Igor Dekanić nije odviše siguran u to. "Većina baterija se bazira na litiju. Jedini ozbiljni proizvođač litija je Kina. Ako 2030. godine većina vozila bude na struju, tada će litij postati strateška sirovina, a Kina će imati veći utjecaj na energetsku situaciju u svijetu nego što to danas ima Saudijska Arabija.