Kao i u većini izvješća o Hrvatskoj, i u onom rejting agencije Fitch, u kojemu je ta agencija odlučila zadržati dosadašnje ocjene rejtinga i izgleda, za bankarski je sektor podcrtano kako ima snažne kapitalne "jastuke". Zahvaljujući tome je, kažu, i nakon konverzije kredita vezanih uz švicarski franak, čiji se trošak procjenjuje na blizu osam milijardi kuna, stopa adekvatnosti kapitala ostala na i dalje robusnih 20 posto.

Kako bi izgledali pokazatelji kapitaliziranosti hrvatskih banaka da ih se podvrgnulo stres testu koji je već treći put proveden na europskim bankama, a njegovi rezultati objavljeni su u petak, nemoguće je precizno izračunati. Ali izvjesno je da bi se ključne domaće banke našle u gornjem dijelu ljestvice otpornosti na šokove, odnosno razine kapitalnih oslonaca u slučaju pretpostavljenog nepovoljnog scenarija. Iako se već uoči objave rezultata nerijetko apostrofiralo talijanske banke kao neke od potencijalno ranjivijih u tom smislu, sve vlasnice hrvatskih banaka razinom kapitala u šok scenariju ipak su ostale iznad referentnog praga otpornosti.

Ipak, neke od njih (Unicredit, Raiffeisen Landesbanken, Societe Generale) našle su se na listi deset banaka s najskromnijom stopom kapitala u slučaju simuliranih financijskih šokova. Nasuprot tome, samo kod dvije europske banke – talijanske Monte dei Paschi i Allied Irish Banks – test je sugerirao da bi im omjer osnovnog kapitala u odnosu na rizičnu imovinu pao ispod regulatornog praga od 4,5 posto. Dakako, već u petak su iz talijanske banke sa sjedištem u Sieni još jednom poslali poruku o aktivnostima vezanim uz sigurno povećanje kapitala, podcrtavajući kako nema govora o spašavanju na teret države. Unicredit, pak, već duže vrijeme poduzima korake ka jačanju kapitala i optimaliziranja financijske strukture.

Među ostalim, iz Unicredita je nedavno najavljena prodaja udjela u FinekoBank, u tijeku je i ambiciozan proces restrukturiranja koji uključuje i znatno smanjenje borja zaposlenih. Uza sve, UCI je odlučno krenuo i s prodajama loših potraživanja u svojim podružnicama u Srednjoj i istočnoj Europi. Stres test koji se provodi u koordinaciji Europskog nadzornog tijela za bankarstvo (EBA) obuhvatio je 51 europsku banku, uključujući njih 37 s područja eurozone, čime je pokrio približno 70 posto bankarskog sektora eurozone. Kako je niz europskih banaka od stres testa 2014. poradio na jačanju kapitala, ali i na popravljanju bilanci, čak i uz postroženu metodologiju i parametre testa (trogodišnja recesija, kolaps tržišta obveznica) pokazalo se da su banke cjelini danas otpornije na šokove nego prije dvije godine. U simuliranom nepovoljnim scenariju prosječna stopa osnovnog kapitala testiranih banaka pala bi za 3,9 postotnih bodova.

To je, doduše, nešto veći pad nego prilikom stres testa 2014. (kad je iznosio 2,6 bodova), ali se uvelike može pripisati strožim simuliranim uvjetima. No i važnije od toga je da konačni prosječni omjer osnovnog kapitala i rizične imovine u nepovoljnom scenariju danas iznosi 9,1 posto, dok je prije dvije godine ispao 8,6 posto. Banke su jednostavno u najnoviji stres test ušle kapitalno potkovanije, sa stopom osnovnog kapitala od prosječno 13 posto, što je poboljšanje u odnosu na 11,2 posto pri prethodnom stres testu. Rezultate stres testa ovih je dana komentirao i ministar financija Zdravko Marić. "Oni pokazuju da bi u slučaju određenih šokova dijelu banaka u Italiji i Irskoj bila nužna dokapitalizacija", rekao je dodajući kako to nema nekog utjecaja na hrvatski bankovni sustav. On je stabilan.

"Visoka kapitaliziranost naših banaka, koja je gotovo dvostruko viša od europskog prosjeka, kao i likvidnost bankarskog sustava, dodatni su argument i razlog da ne nema razloga za veliku zabrinutost", kaže Marić ističući kako će na razini banaka majki europski regulatori sigurno pravovremeno ukazati na ono što je eventualno potrebno napraviti. Premda se zasad ne čini realnom opasnošću neki novi slučaj potrebe spašavanja banke, s financijskom krizom 2008. tržišta i regulatori su počeli malo drugačije gledati i na "crne labudove".

Tako su trenutno na razini nacionalnih regulatora banaka i ECB-a i te kako prisutna raspredanja o, primjerice, pristupu i strategiji u definiranju sanacijskih planova za banke odnosno bankarske grupe. Glavna dvojba svodi se na pitanje tko snosi trošak eventualne propasti banke, a očituje se kroz dva različita modela: (samo) jedan sanacijski plan na razini grupe (tzv. single poinf of entry) koja je pritom "nadležna" i za podružnice, ili odvojeni sanacijski planovi u smislu relacije matica-podružnice (multiple point of entry).

U svrhu strateškog definiranja sanacijskih planova na razini EBA-e se, pored supervizorskih, formiraju i takozvani sanacijski koledži. Pojedini nacionalni regulatori tj. središnje banke nekih zemalja članica EU (od Poljske i Danske do Hrvatske) danas su zagovornici čvršćeg reguliranja odnosa i "čistijih računa" između podružnica i matica. Što su lokalne banke (podružnice) poslovno i tehnološki samostalnije i manje poslovanja imaju prebačeno "u oblake" (kod matica), to je manja opasnost da u nekom lošem scenariju banke-majke i lokalno tržište bude prepušteno preferencijama regulatora matičnih banaka.