Dragan Kovačević, potpredsjednik Hrvatske gospodarske komore za poljoprivredu i turizam, u razgovoru za Poslovni dnevnik ocjenjuje stanje u poljoprivredi i proizvodnji hrane, govori o trendovima u vanjskotrgovinskoj razmjeni poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda te konkurentnosti domaće poljoprivrede.

Komentirao je i kako stojimo po pitanju povlačenja sredstava iz EU fondova, što očekuje od strategije poljoprivrede i novog programskog razdoblja te koliko zaštita prehrambenih proizvoda oznakama izvornosti i zemljopisnog podrijetla pomaže domaćim poljoprivrednicima.

Kako ocjenjujete stanje u hrvatskoj poljoprivredi i proizvodnji hrane? Koje su se ključne promjene dogodile na tom polju u zadnjih pet godina?

Hrvatska poljoprivreda još uvijek nije doživjela strateški zaokret. Nismo samodostatni u većini poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, produktivnost rada u poljoprivredi je tek 31 posto prosjeka EU, a u razmjeni poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda bilježimo i prekomjerni vanjskotrgovinski deficit. Mi radije kao referentno uzimamo razdoblje od 2013., od ulaska Hrvatske u EU. U tom razdoblju deficit nam se do kraja 2019., zadnje normalne godine, povećao za 33%, dok proizvodnja stagnira.

Najveći deficit bilježimo u vanjskotrgovinskoj razmjeni mesa, mlijeka i jaja, hrane za životinje koji generiraju gotovo 50 posto deficita te voća i povrća dok s druge strane više od 75 posto suficita ostvarujemo u izvozu žitarica i uljarica, što najbolje govori o neodgovarajućoj strukturi poljoprivredne proizvodnje. Moramo povećavati obujam proizvodnje, ulagati u nove tehnologije, inovacije i digitalizaciju i povećavati proizvodnost i konkurentnost.

Politikom potpora i korištenja EU fondova treba raditi na promjeni strukture proizvodnje u korist visokodohodovnih kultura i proizvoda s većom dodanom vrijednosti, prije svega jačati stočarstvo i prerađivačke kapacitete.

Koji su glavni izazovi stavljeni pred poljoprivrednike kada govorimo o novom ZPP i Zelenom planu?

U narednom programskom razdoblju vrste mjera i mehanizmi Zajedničke poljoprivredne politike neće se mijenjati. I dalje ostaju izravna plaćanja, mjere ruralnog razvoja i mehanizmi organizacije EU zajedničkog tržišta poljoprivredno-prehrambenih proizvoda.

Problematično je to što će se uvjeti za dodjelu izravnih plaćanja najvjerojatnije promijeniti, u smislu ograničenja maksimalnog iznosa potpore koju korisnik može dobiti, ali i da će biti dodatno uvjetovana primjenom viših standarda u proizvodnji oko zaštite okoliša i biološke raznolikosti te primjenom dobrovoljnih eko-shema.

HGK stalno ukazuje na značaj i ulogu izravnih plaćanja koje ne bi smjele biti diskriminatorne s obzirom na kategoriju poljoprivrednih gospodarstava, a imajući u vidu hrvatski specifikum i snažnu ulogu srednjih i velikih proizvođača u razvoju, produktivnosti i konkurentnosti hrvatske poljoprivrede. Problem je što Strateški plan Zajedničke poljoprivredne politike do 2027. još nije dostupan javnosti.

Ono što znamo je da će prema Zelenom planu, sektori poljoprivrede i prehrambene industrije igrati značajnu ulogu u realizaciji nekoliko elemenata Zelenog plana, a koji se prije svega odnose se na održivi prehrambeni sustav, zaštitu i unapređenje biološke raznolikosti, očuvanje okoliša i ublažavanje klimatskih promjena.

Vjerojatno će doći do novih ograničenja u primjeni pesticida, gnojiva, antibiotika, zatim i novih pravila u označavanju hrane. Veliki dio potpora bit će usmjeren na zaštitu okoliša – voda, tlo i zrak, energetsku učinkovitosti i kružno gospodarstvo.

Iz vašeg iskustva, jesu li to realni ciljevi i očekujete li da će se domaći poljoprivrednici moći nositi s tim zahtjevima?

Ukoliko se promjene budu odvijale postupno i uz primjeren rok za prilagodbu, isto tako ako bude osigurano dovoljno sredstava javne potpore za navedene promjene, uključujući adekvatnu administrativnu infrastrukturu, ostvarenje ciljeva nije upitno. Upravo to treba se definirati novim Strateškim planom Zajedničke poljoprivredne politike za RH.

Koji su trendovi prisutni u vanjskotrgovinskoj razmjeni poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda i koja su glavna izvozna tržišta naših poljoprivrednika?

Od ulaska u EU vanjskotrgovinski deficit u razmjeni poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda povećao se za 33 posto i u 2019. godini dosegao rekordne 1,23 milijarde eura. U 2020. Hrvatska je zabilježila bolje rezultate u odnosu na 2019. godinu.

Deficit je smanjen za čak 31,5 posto, što je rezultat pada uvoza od 5,8 posto i rasta izvoza od 8,8 posto. Pokrivenost uvoza izvozom porasla je sa 64 na 74 posto. Nažalost, usporavanje uvoza i posljedično smanjenje deficita poljoprivredno-prehrambenih proizvoda najvećim dijelom su bili posljedica smanjena turističke potrošnje i blokade HORECA kanala. Prema najnovijim statističkim podacima u prvom kvartalu ove godine vidljiv je nastavak trenda u vanjskotrgovinskoj razmjeni poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda iz prethodne godine, s povećanim izvozom, smanjenim uvozom i smanjenim deficitom.

Uvoz je u odnosu na isto razdoblje prošle godine smanjen za 2 posto, izvoz bilježi rast od 10 posto, deficit je smanjen za 24 posto, a pokrivenost uvoza izvozom iznosi 73 posto. I uvozna i izvozna tržišta su koncentrirana. Čak 54 posto ukupnog uvoza u 2020. dolazi iz Njemačke, Italije, Mađarske, Slovenije i Nizozemske, a 59 posto ukupnog izvoza ide u Italiju, Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu, Njemačku i Srbiju.

Najveći suficit u robnoj razmjeni poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima ostvarujemo s Bosnom i Hercegovinom, Italijom, Kosovom, Rusijom i Japanom. Najveći deficit generiramo s Njemačkom, Nizozemskom, Mađarskom, Poljskom i Španjolskom koje su najveći europski proizvođači i izvoznici hrane.

U kojim područjima/granama proizvodnje i plasmanu domaćih proizvoda na vanjska tržišta Hrvatska stoji dobro, a gdje još ima prostora za napredak?

Treba nas brinuti visok izvoz proizvoda niže dodane vrijednosti, žitarica i uljarica. Ovi primarni proizvodi generiraju čak preko tri četvrtine vanjskotrgovinskog suficita. Kao mala poljoprivredna zemlja u kontekstu EU zajedničkog tržišta, Hrvatska treba mijenjati strukturu proizvodnje, jer nije dobro da izvozimo sirovinu, a s druge strane imamo visok uvoz proizvoda stočarstva – mesa, mlijeka i mliječnih proizvoda i pekarskih proizvoda, odnosno proizvoda s većom dodanom vrijednosti.

Samo za ilustraciju, iako nam proizvodnja nije dostatna i stagnira, u zadnjih sedam godina povećali smo izvoz živih svinja četiri do pet puta dok nam se u istom razdoblju deficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni mesa i mesnih prerađevina povećao za 50 milijuna eura, na 273 milijuna eura, što jasno ukazuje na potrebu povećanja klaoničkih i prerađivačkih kapaciteta. Prostora za napredak ima u svim kategorijama proizvoda, a naše prave i opravdane mogućnosti vidim u povećanju izvoza visokofinaliziranih proizvoda prehrambene industrije.

Hrvatska danas ima 31 poljoprivredni i prehrambeni proizvod čiji naziv je registriran kao zaštićena oznaka izvornosti ili zaštićena oznaka zemljopisnog podrijetla čime se svrstava na deveto mjesto EU. Kako ocjenjujete tu brojku? Može li ona za malu zemlju poput naše biti veća i kako to postići?

Smatram da smo u zaštiti prehrambenih proizvoda oznakama izvornosti i zemljopisnog podrijetla odradili sjajan posao. Zbog svojih zemljopisnih i klimatskih specifičnosti, zbog bogate povijesti i kulture, Hrvatska ima velik broj tradicionalnih proizvoda, koje odlikuju jedinstvene tehnologije proizvodnje i jedinstvena senzorska svojstva.

Dio toga potencijala smo aktivirali i to upravo po modelu koji bi trebao biti referentan i za razvoj poljoprivrede i prehrambene industrije općenito. Naime, u zaštiti autohtonih proizvoda postigli smo dobru sinergiju i suradnju Ministarstva poljoprivrede, udruga proizvođača i znanstvenih institucija. Tradicionalni proizvodi kroz eno-gastro ponudu snažan su adut u razvoju cjelogodišnjeg turizma i jačanja kontinentalnih destinacija.

Također, u skladu su i sa zahtjevima modernog turista koji traži alternativu masovnom turizmu i u potrazi je za autentičnim doživljajem i upravo konzumacijom autohtone hrane i vina može najbolje upoznati način života, običaje, kulturu i tradiciju ljudi koji žive na određenom području, u određenoj turističkoj destinaciji.

Zaštita tih proizvoda omogućila je standardizaciju kvalitete i potaknula investicije u nove proizvodne pogone. Samo za ilustraciju u zadnjih pet godina u automatizirane pogone za proizvodnju pršuta s najnovijim tehnološkim dostignućima i inovacijama uloženo je preko 300 milijuna kuna i vjerujemo da ćemo u sljedećih nekoliko godina postići i samodostatnost u proizvodnji.

Koliko oznaka podrijetla i plasman tih proizvoda na našem i stranim tržištima pomažu domaćim proizvođačima i podiže konkurentnost domaće poljoprivrede? Raste li interes za baš tim proizvodima na razini EU?

Zaštićeni tradicionalni proizvodi danas u EU sve više privlače potrošače, posebice veće kupovne moći, jer su vrhunske kvalitete i u skladu s potrošačkim preferencijama među kojima je primarno ekološka hrana i tradicionalni zaštićeni proizvodi koje potrošači doživljavaju kao domaće, prirodne i bez dodatne kemije, a s obzirom da u njihovoj zaštiti i nadzoru sudjeluju i udruge proizvođača i kao proizvode vrhunske kvalitete. Europska unija pridaje veliko značenje proizvodnji tradicionalnih prehrambenih proizvoda, jer doprinose održivom razvoju sela, ruralnom turizmu i većem dohotku proizvođača. Naime ti su proizvodi u prosjeku dvostruko skuplji od konvencionalnih. Ne postoje svježiji podaci, ali prema istraživanjima iz 2017. pokazuju da na razini EU vrijednost prodaje proizvoda sa zemljopisnim oznakama čini 7 posto vrijednosti ukupne prodaje prehrambenih proizvoda i pića. Sve su to proizvodi s velikom dodanom vrijednosti koji na tržištu postižu dobre cijene. Uzmimo samo za primjer zaštićeni Slavonski ili Baranjski kulen koji se prodaju za 200 do 300 kuna po kilogramu.

Kako Hrvatska stoji po pitanju povlačenja sredstava iz EU fondova. Gdje vidite glavne probleme zbog kojih domaći poljoprivrednici i dalje ne koriste dovoljno taj novac? Kakva su vaša očekivanja od novog programskog razdoblja?

U narednom razdoblju očekujemo bolje iskorištenje sredstava iz programa ruralnog razvoja. Podaci Europske komisije govore kako je do kraja 2020. ugovoreno 81 posto, a isplaćeno 63 posto alociranih sredstava. Ono što je sigurno, uložena sredstava ruralnog razvoja u povećanje kapaciteta, modernizaciju i nove tehnologije počinju davati rezultate o čemu govore i statistički podaci za 2020. o blagom povećanju produktivnosti u poljoprivredi. Svakako bi trebalo pojednostaviti procedure, ali i jačati apsorpcijski kapacitet poljoprivrednika.

Na primjer, prema podacima Opće uprave za poljoprivredu i ruralni razvoj Europske komisije, iskorištenje vinske omotnice u 2019. godini je samo 54 posto, dok bolju situaciju u 2020. godini možemo prvenstveno zahvaliti izvanrednim mjerama kriznog skladištenja i destilacije. U ovoj godini, s obzirom na dodatne napore ministarstva oko pojednostavljenja procedure, ali i bolju pripremljenost projekata, očekujemo znatno bolje rezultate.

U novom programskom razdoblju očekujem bolje fokusiranje mjera poljoprivredne politike i jače razgraničenja mjera poljoprivredne od mjera regionalne politike, jer se pokazalo da smo u poljoprivredu ubrizgali ogromne potpore, samo prošle godine oko 7 milijardi kuna, a da su se potpore raspršile, velika sredstva otišla su u socijalnu i društvenu infrastrukturu ruralnih prostora, umjesto primarno u razvoj poljoprivrede i proizvodnju koja je jedini pravi čuvar demografije i ostanka ljudi na selu.

Pandemija je pokazala stvarnu važnost domaće poljoprivredne proizvodnje i kako je domaće sve traženije. Koje grane poljoprivrede su najviše recimo to tako stradale tijekom pandemije i lockdowna?

Pandemija nam je zaista pokazala koliko je važno biti autonoman u proizvodnji hrane i koliko je važno imati visok stupanj samodostatnosti. Zbog izostanka turističke potrošnje i blokade HORECA kanala, bili su pogođeni svi sektori poljoprivredne proizvodnje, što se manifestiralo u padu prodaje, posebno u sektorima vina, tova junadi i svinja. U svinjogojstvu dodatni problem bilo je znatno poskupljenje stočne hrane i poremećaji na tržištu zbog afričke svinjske kuge, prekomjernog uvoza te 10-20 postotnog pada cijene.