Uprava Sveučilišta u Zagrebu ambiciozno je krenula u realizaciju projekta koji je prašinom pokriven punih 16 godina – onaj izgradnje Znanstveno-učilišnog kampusa Borongaj.

Kada bi taj projekt uistinu i bio ostvaren Zagreb bi, pa tako i Hrvatska, dobili središnju točku ključnu za društveni i gospodarski razvoj. ZUK Borongaj bio bi živi laboratorij koji bi mogao pokrenuti promjene. Za te promjene napokon postoji plan koji je prvi put javno predstavljen u okviru Tjedna Sveučilišta u Zagrebu.

No, hoće li zaživjeti projekt, čija se vrijednost procjenjuje na oko dvije milijarde eura, neće ovisiti samo o novoj Upravi Sveučilišta u Zagrebu na čelu s rektorom Stjepanom Lakušićem.

Za tako veliki projekt Sveučilištu je nužna podrška države, Grada Zagreba i gospodarstva. Vlada bi, zapravo, taj projekt morala prepoznati kao strateški, kao što ga rektor Lakušić i predstavlja. Taj status kampus na Borongaju još uvijek – nema.

Nisko ambiciozno društvo
Kako je na njegovom predstavljaju istaknuo Lakušić, podršku Ministarstva znanosti i obrazovanja te onog prometa, imaju. Imaju i podršku Grada Zagreba te gospodarstva. Novca ima i nikada ga nije bilo više. Ima volje i znanja, pa gdje onda zapinje?

U organizaciji, jasan je Mladen Vedriš, ekonomski analitičar, koji je sudjelovao u raspravi oko uloge kampusa na Borongaju. “Da bi projekt uspio mora imati vlasnika, stručne ljude koji će ga provoditi i partnere. Mora dobiti jasnu političku podršku”, kaže Vedriš ističući da vlasnika projekt na Borongaju ima.

Taj projekt je važan i zato što, napominje Ivan Bahun, član Uprave Končara, podiže i osvještava problem kroničnog nedostatka ambicije u hrvatskom društvu.

“Mi smo nisko ambiciozno društvo. Kampus je projekt kojim to možemo promijeniti”, ističe. Uostalom, Končar je najbolji dokaz kako upravo suradnjom znanosti i realnog sektora i u maloj državi te, u svjetskim razmjerima, maloj kompaniji, mogu nastati svjetski konkurentni proizvodi.

Upravo su, naime, niskopodni Končarevi tramvaji te mjerni vlak nastali suradnjom sa stručnjacima sa sveučilišta, a zahvaljujući toj suradnji Končar je danas četvrti svjetski proizvođač mjernog vlaka. “Zvali su me ‘tramvaj zvan čežnja’, no uspjeli smo”, ističe Bahun.

Prorektor za inovacije, transfer tehnologije i suradnju s gospodarstvom Sveučilišta u Zagrebu Tomislav Josip Mlinarić/Igor Kralj/PIXSELL

Končar i danas ima svoj institut s 200 zaposlenih na kojem rade na projektima istraživanja i razvoja. Usprkos tom važnom kapitalu potrebna im je podrška znanosti. Projekt na Borongaju, ističe, spremni su i financijski podržati, no napominje da ZUK Borongaj ne smije biti usmjeren samo prema gospodarstvu već treba služiti cijelom društvu.

Podršku izgradnji kampusa na Borongaju daje i Mihael Furjan, predsjednik Uprave Plive. Pliva je, doduše, svoj institut prodala još 2006., no na istraživanjima i razvoju danas radi, kaže Furjan, 250 ljudi. Napominje pritom da im to nije dovoljno.

“Kompanije koje žele biti inovativne moraju surađivati s akademskom zajednicom”, ističe. Upravo je, naime, sveučilište odgovorno za jedan od dva ključna kriterija koja su preduvjet da bi tvrtka odlučila investirati, a to je dostupnost talenata, napominje Furjan. Drugi je, navodi, porezni sustav.

Novac nije problem
Što se financija tiče, projekt može podržati HBOR, rekao je Alan Herjavec, član Uprave HBOR-a, razvojne banke koja je financijski podržala brojne inovativne projekte.

No financije, smatra Lakušić, nisu problem. Sveučilište već, kaže, pregovara s raznim financijskim institucijama oko realizacije ZUK-a Borongaj. Razgovaraju s EIB-om, ECB-om, Svjetskom bankom, a s ogromnim kapitalom raspolaže i država kroz europske fondove i NPOO.

U prvom koraku, naime, novac treba osigurati za izradu projektno-tehničke dokumentacije. “U fazi projektno-tehničkog rješenja su novi studentski domovi i sportske dvorane”, rekao je dodavši da bi njihova izrada mogla potrajati između godinu i pol do dvije. Najvažnije će biti rješavanje prometne infrastrukture koja bi kampus trebala povezati s gradom, a za koju je zadužen Grad Zagreb. Taj posao mogao bi biti gotovo kroz dvije do tri godine, rekao je Lakušić.

Ukratko, kampus na Borongaju je projekt za koji će biti potrebno više mandata. Jednom kada zaživi trebao bi imati široke društvene i gospodarske implikacije.

Tomislav Josip Mlinarić, prorektor Sveučilišta u Zagrebu, objasnio je da se Strategija ZUK-a Borongaj temelji na 12 strateških područja koje smatraju ključnima za razvoj Hrvatske. Ona će, pak, biti nukleus integracije za, u prvoj fazi, četiri “tvornice ideja” – graditeljstvo i prostorno uređenje, promet i mobilnost, industriju i energetiku, robotiku i umjetnu inteligenciju.

Sve bi to trebalo biti okidač za podizanje inovativnosti u Hrvatskoj po čemu smo na začelju Europe. Kako kaže Lakušić, “bez inovacija nema promjena, a oko 80% inovacija dolazi upravo sa sveučilišta”.

Važnost je sveučilišta, posebno zagrebačkog, koji broji 5500 znanstvenika i 69 tisuća studenata, u tome neizmjerna, ali i dalje, na rijetkom europskom sveučilištu koje nema kampus, nedovoljno iskorištena. Sustav treba ujediniti, napraviti laboratorije, omogućiti živost na sveučilištu… Hoće li Vlada napokon shvatiti da taj projekt više ne smije ignorirati?