Ovaj članak jedan je od niza članaka o osobnim financijama i investiranju, objavljenih na portalu Brand manager. Portal je namjenjen malim i srednjim poduzetnicima i svakodnevno čitateljima nudi besplatne poslovne, investicijske, knjigovodstvene i marketinške savjete.

Piše: Mihovil Katić

Svaki investitor u pravilu želi jedno od svojeg ulaganja: odgovarajući i stabilan prinos. Zato je dobro kada je investicijska okolina stabilna, jer je tada lakše predvidjeti ishod investicije. Tako posebno veliki investitori preferiraju zemlje sa stabilnim makroekonomskim pokazateljima i zakonodavstvom za svoja kapitalna ulaganja. No, što je sa zemljama u razvoju, koje se nerijetko bore protiv jednog od najzahtjevnijih pratitelja unutarnjih nestabilnosti i nerazvijenosti – inflacije? Ili s razdobljima inflacijskih spirala u razvijenim zemljama?

Investiranje u doba inflacije ponešto je zahtjevnije od onoga u stabilnom okruženju, no nije nemoguće osigurati srednje do visoke povrate i u takvim okolnostima. Značajka je inflacije da se za određenu vrijednost novca kroz određeno vremensko razdoblje (najčešće godine dana) može dobiti sve manje roba i usluga. Dakle, novac ubrzano gubi na stvarnoj vrijednosti. Ipak, to ne znači kako nešto drugo značajno ne dobiva na vrijednosti: nekretnine i dionice imaju tendenciju podcijenjenosti u inflacijom izloženim zemljama u razvoju. S druge strane, u razvijenijim zemljama jednostavno je uložiti u indeksne dioničke portfelje, koji pokazuju povijesnu tendenciju brzog prilagođavanja realnoj vrijednosti nakon inflacijskih udara, u pravilu u svega nekoliko godina. U tom je razdoblju moguće značajno zaraditi i na cijenama roba, no to nerijetko nosi previše rizika i nije uvijek jednostavno procijeniti cijene roba koje će rasti, a koje ne. Kako bismo bolje razumjeli okolnosti u uvjetima inflacije, treba razlikovati razloge javljanja inflacije.

Prvi razlog jest visoka potražnja za robama i uslugama koja, zbog manjka odgovarajuće ponude, vodi k višim cijenama. To se nerijetko događa pri snažnom gospodarskom rastu koji nije odgovarajuće upravljan, pa dolazi do ‘pregrijavanja’ gospodarstva pri čemu se oslobađa sve više likvidnih sredstava, a ponuda to ne može pratiti jer proizvodnja u kratkom roku nije dovoljno fleksibilna da odmah prilagodi kapacitete porastu potražnje. Takva inflacija obično nije dugog vijeka, osim ako je ne počne pratiti razdoblje gospodarske stagnacije uz zadržavanje inflacije. Drugi razlog jest nagli rast cijena sirovina. Najbolji su primjer naftne krize sedamdesetih. Tada zbog rasta cijena sirovina rastu i svi životni troškovi, ali i troškovi proizvodnje i poslovanja. Takva vrsta inflacije obično ne traje dulje od godinu ili dvije, i javlja se u obliku kratkotrajnog šoka, nakon kojeg se cijene korigiraju i zatim se inflacija vrati u uobičajen tempo. Treći je razlog prevelik rast količine novca u opticaju u usporedbi s rastom količine roba i usluga. Problem je središnjih banaka što moraju predvidjeti kolika će biti ponuda roba i usluga unaprijed, budući da u trenutku kada puste novac (likvidnost) u opticaj, treba određeno vrijeme da on dođe do realnog sektora, odnosno poduzeća i stanovništva. Katkada središnje banke namjerno dopuštaju nešto višu inflaciju – najčešće kada se želi stabilizirati bilanca plaćanja preko povećanja izvozne cijene proizvoda i usluga, ili jer želi dozvoliti poduzećima reduciranje troškova bez nominalnog smanjenja plaća, kako bi izbjegla smanjenje potrošnje stanovništva. Postoje i drugi razlozi za nastanak inflacije, uz ove osnovne.

Najvažnije za investiranje u razdoblju inflacije – zadržati hladnu glavu, biti strpljiv i kloniti se obveznica koje nisu indeksirane uz inflaciju. Nerijetko se, naime, ne radi o stalnoj visokoj inflaciji, već samo o šoku i mudro je pričekati godinu do dvije nakon udara i tada vrednovati investiciju. Uz dobro diversificiran portfelj, ni stabilna, srednje visoka inflacija (5-10%) nije prepreka za investiranje, već se može, uz dobre ostale makroekonomske pokazatelje, pokazati i dobrom odlukom – veći nominalni porast vrijednosti dionica ili nekretnina, naročito u zemljama u razvoju, može nam tada ići na ruku. Naposljetku, ciljevi MMF-a ili Europske središnje banke, glavnih protivnika inflacije više od 2%, ne poklapaju se nužno s našim ciljevima kao investitora i zato njihove procjene treba redovito uzimati s dozom opreza. Sigurno investiranje nije nužno povezano s izostankom inflacije, i zato nas ona sama po sebi ne mora brinuti. Kvalitetno izbalansiran investicijski portfelj biti će prilagođen i takvim ulagačkim uvjetima.