U rubrici Aktualni osvrti istraživači Instituta za javne financije komentiraju aktualna zbivanja na području javnih financija. Rezultati popisa stanovništava u Republici Hrvatskoj 2011., koji je nedavno objavljen, iznenadili su mnoge , posebice zbog razmjerno neočekivane visoke prosječne starosti stanovništva.

U novom aktualnom osvrtu 'Kako ublažiti posljedice demografskog starenja stanovništva Hrvatske? Predrag Bejaković komentira podatke iz Popisa stanovništva 2011. koje je Državni zavod za statistiku nedavno objavio. Osvrt prenosimo u cijelosti.

Osnovna obilježja promjena u dobnoj strukturi stanovništva Hrvatske u razdoblju nakon Drugog  svjetskog rata su: 1) smanjuje se broj i udio mladog stanovništva (0-14 godina) na 15,2% u 2011. godini; 2)  lagano raste broj i udio stanovništva u radno sposobnoj dobi; 3) najjače raste broj i udio starijeg  stanovništva – muškarci i žene 60 i više godina i sada iznosi 24,1%.

Navedeno ima mnoge nepovoljne utjecaje, prije svega vezane uz tržište rada i mirovinske rashode.  Hrvatska općenito ima nisku stopu aktivnosti i zaposlenosti stanovništva, ali posebice niske su stope  aktivnosti i zaposlenosti starijeg stanovništva. Prema podacima  Hrvatskog zavoda za mirovinsko  osiguranje  prosječna starost osoba koje odlaze u starosnu mirovinu je nešto preko 61 godinu života  uz 32 godine radnog staža, a kod invalidskih mirovina tek 53 godine života i 23 godine staža. U 2011.  godini kod novih korisnika muškaraca čak se nešto i smanjilo razdoblje trajanja osiguranja kada  odlaze u mirovinu s 30 godina i 9 mjeseci. Najkraće, još uvijek odlazimo razmjerno rano u mirovinu.

Živimo razmjerno dugo te prilično dugo koristimo mirovinu: žene gotovo 20 godina, a muškarci oko 12. Iako su mirovine prilično male, veliki broj umirovljenika uvjetuje značajna izdvajanja koja iznose  više od 11% BDP-a s tendencijom rasta. Zbog nedostatnih doprinosa to iziskuje velike transfere iz  državnog proračuna što izravno pogoršava proračunski deficit. Često javni mirovinski sustavi kažnjavaju rad i potiču starije radnike da napuste radnu snagu jer se  raniji odlazak u mirovinu vrlo malo ili uopće ne kažnjava, dok se kasniji odlazak ne nagrađuje. Promjene odredbi javnih mirovinskih sustava sigurno bi znatno povećale stope aktivnosti starijih  radnika. Time bi se u znatnoj mjeri poboljšalo financijsko stanje mirovinskih sustava koji bi trebali  poštivati "aktuarsku pravednost".

Odluke o odlasku u mirovinu trebale bi se donositi po osobnom  stavu i sklonostima, a ne stoga što se dulji rad kažnjava. Cilj ne bi trebao biti da ljudi rade dulje, nego bi  trebalo ukloniti kažnjavanje dužeg rada. Hrvatska je mnogo napravila u poticanju financijske održivosti mirovinskog sustava, povisuje se  dobna granica za odlazak u mirovinu žena, postroženi su uvjeti za ostvarivanje invalidske mirovine, a uvela je i mehanizme kažnjavanja i nagrađivanja koji potiču osiguranike na dulji rad. Značajnu ulogu  trebalo bi odigrati uvođenje kapitaliziranog mirovinskog sustava, ali ono ne može biti samo po sebi  dovoljno. Potrebno je i u javnom mirovinskom sustavu (prvi stup međugeneracijske solidarnosti)  stalno istraživati mogućnosti zadržavanja još uvijek radno sposobnih starijih ljudi u svijetu rada. Time  bi se trebao poboljšati budući položaj umirovljenika i smanjiti (ili barem ne povećavati) financijski  teret koji snose zaposleni.

Ujedno je potrebno razbijati kriva vjerovanja kako će se zapošljavanjem starijih smanjiti prostor za  zapošljavanje mlađih osoba. Broj radnih mjesta u gospodarstvu nije ni nepromjenjiv, ni fiksan, već  ovisi o mnoštvu čimbenika, a u najvećoj mjeri o cijeni rada. Ako je rad jeftiniji onda će i zaposlenih biti  više. Pojednostavljeno, ako bi glačanje rublja koje stane u jednu perilicu stajalo 20 kuna,  najvjerojatnije to nitko sâm ne bi radio, no ako stoji 50 ili 100 kuna, odluka je jasna. Rad je u Hrvatskoj  skup ne samo zbog razmjerno visokih neto plaća, nego i zbog velikih doprinosa koji se plaćaju pa stoga  poslodavci zapošljavaju manje ljudi nego što bi to činili da je ukupna cijena rada manja. Zbog visoke  ukupne cijene rada, sužava se prostor i za zapošljavanje starijih i mladih osoba u službenom  gospodarstvu i/ili povećava se neslužbeno (sivo) gospodarstvo. Konačno, mladi i stari ne moraju raditi  na istim radnim mjestima.

Zbog svega navedenog važno je istražiti mogućnost sufinanciranja zapošljavanja starijih osoba te  njihova primanja – kao uostalom i primanja svih zaposlenih – više vezati uz produktivnost. Konačno,  potrebno je potaknuti zakonodavna rješenja koja će omogućiti fleksibilniji i kraći rad od uobičajenog  te razmotriti sustav djelomičnog umirovljenja. Starije osobe moraju imati jasne i bolje poticaje te  mogućnost i uvjete da nastave raditi, ali i same kroz cjeloživotno učenje i obrazovanje moraju  poboljšati svoju zapošljivost, znanja i stručnost.