Brojni su slučajevi različitih tumačenja i neujednačene primjene propisa, najčešće na štetu poreznih obveznika. Jedan od primjera je obračun poreza na stjecanje motornih vozila građanima koji kupuju polovne automobile u inozemstvu.

Naime, ako ste odlučili kupiti rabljeni automobil u nekoj od zemalja Europske unije, unos vozila u zemlju morate prijaviti nadležnom uredu Carinske uprave, koja vam razrezuje posebni porez (trošarinu) ovisno o tržišnoj cijeni motornog vozila, emisiji ugljičnog dioksida (CO2), obujmu motora i razini emisije ispušnih plinova. Nakon što platite taj namet, da biste registrirali vozilo morate još namiriti porez na stjecanje osobnog vozila, koji se obračunava po stopi od 5 posto, piše tportal.

Porezna osnovica za oba navedena davanja je, prema Zakonu o posebnom porezu na motorna vozila, tržišna vrijednost vozila, koju procjenjuju poreznici na temelju raspoloživih podataka o cijenama rabljenih motornih vozila na hrvatskom tržištu (katalozi, cjenici trgovaca i sl).

Dakle, po logici stvari, i kod obračuna trošarine i kod obračuna poreza na stjecanje trebala bi se koristiti ista porezna osnovica.

Međutim, poreznici imaju svoju logiku pa se u praksi porezna osnovica za trošarinu i stjecanje značajno razlikuje. Tako, primjerice, ako ste kupili vozilo u Njemačkoj od prodavatelja koji nije obveznik PDV-a procijenjene tržišne vrijednosti 200.000 kuna koje emitira 150 grama CO2 po kilometru dužni ste platiti trošarinu od 40.000 tisuća kuna, koja se obračunava na poreznu osnovicu od 200.000 kuna.

Nakon toga, poreznici su vam obračunali i porez na stjecanje, ali na poreznu osnovicu od 240.000 kuna (tržišna vrijednost + trošarina) što vas košta 12.000 kuna. Međutim, po slovu zakona porez na stjecanje trebao bi iznositi 10.000 kuna jer je stvarna porezna osnovica 200.000 kuna. Dakle, državi ste platili 2.000 kuna više nego što ste trebali.

Više o temi pročitajte ovdje.