Nakon što se Podravka krajem prošlog tjedna pohvalila da se drugi put u manje od godinu dana sprema povećati primanja oko 3200 zaposlenika Grupe, početkom ovog tjedna slična objava stiže i iz Valamara.

Dok su u Podravki izračunali kako odluka o paketu koji će rezultirati povećanjem primanja njezinih zaposlenika na godišnjoj razini teži 35 milijuna kuna, Valamar u dizanje plaća i programe nagrađivanja oko sedam tisuća djelatnika ove godine kani uložiti 15 milijuna eura.

Domaća turistička perjanica objašnjava to namjerom “što kvalitetnije prilagodbe prelaska Hrvatske na euro i poboljšanja uvjeta rada u turizmu”.

Slične vijesti i najave koje su proteklih mjeseci zaredale svakako su potaknute i inflacijom odnosno inflacijskim očekivanjima, kao i stanjem ponude i potražnje za radnicima, pri čemu je kvalificiranu radnu snagu teško zadržati.

To nije svojstveno samo Hrvatskoj. Prema jednom od recentnih istraživanja očekivanja top menadžera (Fortune i Deloitte), najviše ih u 2022. kao problem broj jedan ističe upravo nedostatak radne snage. Toga se, naime, pribojava gotovo tri četvrtine menadžera, čime je taj problem potisnuo i bojazni vezane uz pandemiju.

Sve u svemu, razumljivo je da su domaće top kompanije sve više zaokupljene načinima kako zadržati radnike za kojima na tržištu raste potražnja.

Tako su unatrag nekoliko mjeseci o povećanjima plaća, izvještavali, primjerice, i iz Kraša, Vindije, Koke. Prehrambena industrija, doduše, ima ispodprosječnu razinu plaća i u odnosu na ukupni prosjek za sve djelatnosti (koji za studeni iznosi 7333 kuna neto), ali s 6227 kuna prosječne plaće ona je i nešto ispod razine plaća u prerađivačkoj industriji (6946 kuna neto). No, to ponešto govori i o strukturi zaposlenih u smislu udjela visokoobrazovanih..

Kako bilo. Vindija i Koka su svoj program unaprjeđivanja statusa i radničkih prava zaposlenika jesenas potkrjepile i povećanjem plaća od rujna (s isplatama od listopada), a u kompaniji su procijenili da će za ta povećanja na godišnjoj razini Grupa izdvojiti 24,6 milijuna kuna.

Kraš je pak na samom kraju prošle godine objavio da je s predstavnicima sindikata (PPDIV) potpisao dodatak kolektivnom ugovoru s primjenom od početka ove godine, rezultat čega je povećanje plaća svim zaposlenicima kojima se iznos obračunava s pomoću koeficijenta. Ukupno ulaganje u povećanje plaća na razini Kraš grupe u Upravi kompanije procijenili su na 14 milijuna kuna godišnje.

Valja primijetiti i da su u nekim kompanijama prvi put išli na sklapanje Kolektivnog ugovora. Krajem rujna prvi put to je za idućih pet godina regulirala za svoje radnike IKEA Hrvatska, što je ujedno bio prvi KU te multinacionalne kompanije na području jugoistočne Europe.

Plaće za stručna zanimanja uključujući kuhare, konobare, kućne majstore specijaliste i recepcionare u Valamaru se podižu prosječno za 14 posto/Domagoj Kunić

Na sličan način i u Atlantic Tradeu jesenas su prvim Kolektivnim ugovorom regulirali unaprjeđenje uvjeta rada i prava radnika, a tom su prilikom posebnim dokumentom regulirane i obveze vezane uz povećanje plaća radnika te pitanja fiksnog i varjabilnog dijela plaća.

Slijedom postignutog sporazuma, dijelu Atlanticovih radnika plaće su povećane od rujna (Skladišne operacije i Transport), dok su onima iz operativne Prodaje (Retail i Horeca) povećanja u primjeni od početka ove godine.

Kad je riječ o najsvježijem primjeru povećanja plaća, Valamar Riviere, iz te kompanije koja već godinama nosi atribut “TOP poslodavca u turizmu” naglašavaju kako je to dio procesa usklađivanja plaća u turizmu prema europskim”.

Plaće povećavaju za stručna zanimanja u hotelima, kampovima i ljetovalištima, ali pokrenuto je, kažu, i više inicijativa poboljšanja uvjeta rada kako bi se posao u Valamaru prilagodio novim trendovima i potrebama.

Iskorak najvećeg u branši
“Plaće za stručna zanimanja uključujući kuhare, konobare, kućne majstore specijaliste i recepcionare u Valamaru se podižu prosječno za 14 posto, te će njihova primanja ove sezone iznositi mjesečno od 1000 do 1600 eura neto.

Povećat će se i Valamar jamstvo, garancija minimalnih neto primanja za radna mjesta sobarice, pomoćne kuhare, pomoćne konobare, kuhinjske radnike, servire i niz drugih na mjesečni iznos od 750 do 1100 eura neto.

Osim podizanja osnovnih plaća, nastavlja se i s programima nagrađivanja izvrsnosti, kroz koje su u prošloj godini djelatnicima isplaćene nagrade u okviru programa 13. i 14. plaće u iznosu do 11.300 kuna neto, ovisno o tome koliko su dugo i uspješno radili”, objašnjavaju svoje iskorake u toj kompaniji.

Vezano uz pritiske na rast plaća i pratećeg povećanja troškova proizvodnje, u Hrvatskoj je mnogim kompanijama dodatni problem niska proizvodnost.

Ne čudi stoga što je unatoč statistički solidnom godišnjem rastu prosječne neto plaće u Hrvatskoj (u studenome nominalno 6,8 i realno 1,9%) u niz djelatnosti inflacija praktično potpuno poništava nominalno povećanje, što znači manju kupovnu moć.

Dobre i loše strane
Povratkom zaboravljene inflacije i ugroženim rastom realnih plaća pozabavila se ovih dana i Martina Tkalec sa zagrebačkog Ekonomskog instituta.

“Inflacija je rijetko kad dobra za pojedince i društvo. Za radnike može biti dobra ako im plaće rastu brže od inflacije. Može se isplatiti dužniku koji kredit otplaćuje uz fiksnu kamatnu stopu, ali za sve ostale u pravilu je pogubna.

Posebno teško pogađa siromašne i ljude s fiksnim primanjima, poput studenata, umirovljenika ili korisnika socijalne pomoći.

Sva ona kućanstva koja velik dio svojih izdataka troše na nužna dobra i usluge poput hrane, stanovanja, grijanja, vode i struje, ali i goriva, nemaju puno prostora za uštede i njihova kupovna moć gotovo linearno pada s povećanom inflacijom”, ističe u svom osvrtu.

U njemu se podsjeća kako su u gotovo svim mjesecima 2020. realne plaće rasle po stopama višim od nominalnih jer je prosječna stopa inflacije bila blizu nule.

No, već u ožujku 2021. rast realnih plaća manji je od rasta nominalnih, a taj se jaz prema kraju godine samo produbljavao, a rast cijena pojeo je dio tog nominalnog povećanja. Realne plaće tako su lani u prosjeku rasle svega 3,4 posto, tj. najmanje od 2017.