Hrvatsko tržište cestovnog javnolinijskog prijevoza je već nekoliko godina u transformaciji koji je donijela liberalizacija i dolazak globalnih igrača poput FlixBusa, Arrive i ostalih.

No, istodobno je došlo do pada broja putnika u unutarnjem autobusnom prijevozu što je mnoge tradicionalne operatere javnolinijskog prometa dovelo u ozbiljne probleme.

Iako je još 2018. donesen novi Zakon o cestovnom prometu, njegova primjena po pitanju potpisivanja ugovora o javnoj usluzi u autobusnom prijevozu jako se sporo realizira jer je nadležnost za tu uslugu podijeljena između države, županija te gradova i općina.

Kakva je trenutno situacija na tržištu, koji su glavni izazovi te gdje vidi rješenje, govori Hrvoje Meštrović, predsjednik Udruge hrvatskih javno linijskih prijevoznika i vlasnik Meštrović prijevoza.

Cijene goriva dostižu povijesne rekorde. Kako se prijevoznici snalaze?
Svi koji se bave prijevozom osjećaju posljedice rekordnih cijena goriva, ali posebno je zabrinjavajuće, što trenutno autobusni prijevoznici imaju niz strukturnih problema koji ih više opterećuju, čak i od goriva.

Tužno je za reći, ali imamo sve manji broj vožnji pa je i problem s gorivom manji. No, postaje neizdrživo održavati visoke troškove hladnog pogona, pogotovo uzimajući u obzir sve težu epidemiološku situaciju.

Vozači nam odlaze – ili u inozemstvo ili u teretni prijevoz – koji iznimno brzo raste i može ponuditi veće plaće. Odgovorni smo za funkcioniranje autobusnih kolodvora koji su trenutno većini prijevoznika samo ogromno opterećenje.

Sve je manje putnika, samim time i provizija za kartu kroz koje se plaća održavanje. S eksplozijom cijene energenata, takve prostore je sve teže i ugrijati, da ne govorimo o drugim troškovima. Vlada je sačuvala radna mjesta mjerama proteklo vrijeme, ali nama je situacija gotovo nikad gora od pandemije. Iscrpili su se zalihe, a velik broj zaraženih tjera putnike.

Nadamo se da će ministri Butković i Aladrović uskoro pripremiti specijalizirane mjere za sektor kako bi se održao javni prijevoz građana, a povremeni prijevoz spremno dočekao turističku sezonu.

Korona remeti normalno funkcioniranje i po pitanju škola i nastave na daljinu?
Zbog velikog porasta broja zaraženih koronavirusom sve veći broj škola u Hrvatskoj prelazi na nastavu na daljinu. Razumijemo težinu situacije i zašto se škole odlučuju na to, ali to u problem stavlja domaće autobusne prijevoznike koji imaju ugovore s državom o prijevozu učenika. Za dane kad nema nastave, nema ni prihoda.

Autobusi voze prazni ili su prisiljeni posve stati, a fiksni troškovi poput režija, goriva, leasinga ili plaća tim radnicima ne staju. Naprotiv, u stalnom su porastu. Zato smo nedavno apelirali Ministarstvu znanosti i obrazovanja da se u tim ugovorima prizna ‘viša sila’ te da se prijevoznicima isplati barem trošak hladnog pogona u vrijednosti 50 posto ugovorenog iznosa za vrijeme online modela nastave. Inače, za velik dio učenika će se teško vratiti tzv. model A.

Naime, kad budu trebali ponovno krenuti u škole, neće ih imati tko voziti.

Pitanje javne usluge u javnolinijskom prijevozu proteže se već nekoliko godina. Kakva je danas situacija i je li to zaživjelo?
Dugo smo upozoravali Vladu da ubrza proceduru oko implementacije EU direktive i početka javne usluge, ali sad su sve zakonske pretpostavke ispunjene.

Pripremljen je za to i novac u proračunu, 428 milijuna kuna godišnje. Riječ je o modelu koji funkcionira u gotovo svim EU zemljama te sustavno rješava problem prijevoznika, ali i građana koji s pravom inzistiraju na više linija i boljoj usluzi.

Nama omogućava da se natječemo za EU fondove, obnavljamo flotu, a našim radnicima socijalnu sigurnost i bolje plaće. Apsurdno je da sad hrvatski vozači idu voziti u zemlje gdje postoji javna usluga za autobusni prijevoz, a nama predviđeni novac propada, prvenstveno zbog inertnosti županija.

Neke županije su proteklih dana potpisale ugovore o javnoj usluzi, no većina nije. Što tu očekujete?
Nažalost, nismo se puno pomakli i gotovo nevjerojatno zvuči da se ne povlači predviđeni proračunski novac. Iznimka je tu Zagrebačka županija koja je prva potpisala ugovor i čiji građani sad svjedoče uvođenju novih, odnosno povratku starih linija, čime im je osigurana značajno bolja povezanost.

Bez toga nema oživljavanja ruralnih područja. Sela postaju izolirana kad u njih više ne dolazi autobus, to je znak da mjesto više nema perspektivu. Zadnji popis stanovništva pokazao je kakva demografska katastrofa prijeti pojedinim županijama, a ako ne riješe javnu uslugu velik dio njih ostat će prostor bez ljudi.

Ako nemamo javni prijevoz i mobilnost građana, onda sva priča o demografskoj obnovi i oživljavanju ruralnih krajeva pada u vodu. Nitko od nas ne bi se s malom djecom preselio u mjesto koje je prometno izolirano.

Je li vrhunac epidemijskog vala korone najbolje vrijeme za procjenu isplativosti nekih PSO linija ili očekujete da će se u postkoronskom razdoblju neke stvari po pitanju navika putnika promijeniti?
Kad razgovaramo o uslugama od javnog interesa, onda razgovaramo o uslugama koje su a priori teško rentabilne, neovisno o privremenoj disrupciji koju sa sobom donosi nepogoda poput pandemije. Isto tako, u autobusnom prijevozu je jasno – ako se na liniji u nekom trenutku počne prodavati više karata i značajnije porastu prihodi od troškova, država dobiva svoj novac nazad, a javna usluga se ukida.

Razlog zbog čega je ova tema ponekad teška za razumjeti je činjenica da se javni prijevoz putnika često ne percipira kao usluga od javnog interesa. No, realnost velikog broja hrvatskih građana je oslanjanje na prijevoz autobusima posebno u rubnim i ruralnim područjima gdje nema alternativnog prijevoza.

Više puta smo, nakon najave ukidanja pojedinih linija, dobivali očajne pozive građana koji ne bi mogli više ići na posao ili omogućiti školovanje djetetu.

Ponavljam, nema života u velikom djelu Slavonije, dalmatinskom zaleđu, Gorskom kotaru, Lici ili Banovini bez autobusnog prijevoza. Budemo li stalno odgađali javnu uslugu zbog pandemije, ostat ćemo bez ljudi i prijevoznika. Vjerojatno nepovratno.

Nedavno je država uvela besplatan prijevoz željeznicom za učenike. Dio stručnjaka smatra da se radi o diskriminatornoj mjeri s obzirom na to da relativno mali udio učenika ima pristup željeznici?
Apsolutno se slažem da je potrebno djecu od malih nogu navikavati na korištenje javnog prijevoza jer je to jedini ekološki i održiv model prijevoza. No, ovakvo rješenje je promašeno jer jako mali broj djece u Hrvatskoj ima pristup željeznici. Ta odluka u konačnici diskriminira oko 390.000 učenika koji ne žive uz prugu i ovise isključivo o javnom autobusnom prijevozu.

HŽ-u je priznata javna usluga, osigurane su mu i dodatne subvencije za prijevoz učenika, stoga je vrijeme da se na razini cijele države to osigura i autobusnom prijevozu jer prevozi značajno veći broj putnika.

A onda može i zaživjeti i koncept intermodalnog prijevoza putnika koji je trend u Europi, a u suštini uključuje sinergiju vlaka i autobusa. Tad građani dobivaju punu uslugu javnog prijevoza koja je brzinom i cijenom puno konkurentnija automobilu.

Svaka zemlja u EU ima neke specifičnosti u javnoj usluzi javnolinijskog prijevoza. Koji usporedivi primjer Hrvatskoj smatrate najboljim za našu zemlju i očekujete li da bi se moglo to u nekom razumnom vremenu primijeniti i na nas?
Rješenje ne trebamo tražiti daleko. Slovenija ima jednostavno, dobro i jeftino rješenje koje ispunjava svoju svrhu i postoji od 2004. Tamo postoji konsolidirani model javne usluge koja funkcionira u cjelini – za čitavu zemlju, dok je kod nas rascjepkan na županije.

U Sloveniji postoji jedinstvena karta za učenike u cijeloj zemlji, krajnjim korisnicima je sustav pristupačan, a njihovi vozači imaju dobre uvjete i sigurnost te zato ne odlaze van. Slovenija je ravnomjerno razvijena i nema problema s iseljavanjem.

Postoje čak i primjeri manjih mjesta koja su ostajala bez stanovnika, ali je autobus vozio i dalje pa su se ljudi polako počeli vraćati jer je osnovni preduvjet za to postojao. Svjedočimo velikim raspravama o demografiji i mjerama koje treba preuzeti, ali mislim da javni prijevoz autobusom mora imati važno mjesto u toj računici.

Uzalud je financijsko poticanje ljudi na odlazak u ruralne krajeve, jer to neće biti dugog vijeka ako ih tamo dočeka prometna izoliranost.

Također, s najavom centralizacije zdravstvenog sustava kroz najavljenu reformu zdravstva, ako se pojedine zdravstvene usluge ukidaju u manjim krajevima, građanima se mora osigurati javni prijevoz i na taj način dostupnost zdravstvene usluge.

Zato se nadam kako će rezultati popisa stanovništva osvijestiti naše župane te da ćemo ubrzati s potpisivanjem ugovora o javnoj usluzi prije nego što postane prekasno.