Javna rasprava o europskim fondovima uglavnom se svodi na priču o tome koliko smo od dostupnog novca iskoristili. Povremeno “graknu” i poduzetnici jer nisu zadovoljni raspodjelom, odnosno dijelom koji im je Vlada namijenila. A o stvarnim efektima i onome što smo postigli ulaganjima novca svih europskih poreznih obveznika razgovora gotovo uopće nema. Nije to tema, nažalost, niti među ekonomistima jer niti jedna jedina sveobuhvatna analiza učinkovitosti korištenja europskog novca nije napravljena.

Učinak investiranja čak 11,33 milijarde eura, koliko smo imali na raspolaganju iz višegodišnjeg financijskog okvira (VFO) od 2014. do 2020., tako ostaje nepoznat. “Analize tog tipa nisu rađene, pa je svaki govor o tome načelan i subjektivan”, kaže Vladimir Čavrak, profesor s Katedre za makroekonomiju zagrebačkog Ekonomskog fakulteta. Dodaje da je kod europskog novca općenito važno da se brzo i učinkovito povuče te da se uloži u dugoročno održive projekte.

Jedan euro uložen, 2,7 dobivenih

“To znači da uložimo u projekte koji će generirati rast nove zaposlenosti kroz povećanje korištenja modernih tehnologija. Nažalost, ne prate se niti objavljuju podaci o tome koliko EU novca ostaje u Hrvatskoj da se multiplicira u domaćem gospodarstvu, a koliko se vraća u zemlje EU-a kroz uvoz opreme i usluga, inozemne konzalting usluge i slično, jer taj dio novca nema multiplikativni učinak na naše gospodarstvo nego dugoročno pomaže rastu i zaposlenosti u drugim zemljama. Da bi se moglo suditi o stvarnom učinku tog novca morali bi imati precizne podatke o novčanim tokovima za svaki projekt pojedinačno”, napominje Čavrak.

No, Jakša Puljiz, predstojnik Odjela za europske integracije Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO), napominje da simulacije i analize Europske komisije procjenjuju da je svaki euro potrošen na kohezijsku politiku u razdoblju od 2014. do 2020. generirao 2,7 eura u obliku dodatnog BDP-a EU-a u razdoblju od 15 godina nakon završetka ulaganja. Tko je, dakle, točno kakve koristi imao, ostaje nepoznato. No dobro je poznato da je država većinu novca odlučila uložiti u javne projekte, što one infrastrukturne, što za razvoj i jačanje institucija. Tako je, od već spomenutih 11 milijardi eura, privatnom sektoru otišlo tek 8,63 posto, odnosno 978 milijuna eura. Ostalo smo uložili u javne projekte.

Čavrak ističe da je Hrvatska ušla u EU s velikim zaostacima u pogledu javne infrastrukture, pa je bila razumljiva odluka da većinu sredstava ulaže u izgradnju fizičke infrastrukture. “U tom su segmentu rezultati očiti i vidljivi, međutim kad su u pitanju ulaganja u reforme i jačanje institucija, rezultati su manje vidljivi”, ističe. Jakša Puljiz napominje da je raspodjela sredstava, odnosno struktura ulaganja iz europskih strukturnih i investicijskih fondova u Hrvatskoj bila slična onima u drugim državama članica koje su također najveći dio novca namijenile javnim ulaganjima. “Mi smo čak i nešto bolji prema udjelu ulaganja u malo i srednje poduzetništvo od većine usporedivih zemalja članica kao i od EU prosjeka”, ističe.

Međutim, u provedbi velikih javnih infrastrukturnih projekata, upozorava, apsorpcija je vrlo niska. “Toliko je velik da predstavlja ozbiljnu prijetnju za ukupnu iskorištenost dostupnih sredstava. Ukupno gledano, Hrvatskoj je do sada isplaćeno oko 67 posto dodijeljenih sredstava iz razdoblja 2014.-2020., što znači da do kraja ove godine, kada ističe krajnji rok za njihovo korištenje, moramo povući preostalih 33%, što predstavlja preko 4 milijarde eura. Bit će to ogroman izazov za našu administraciju”, upozorava Puljiz.

I dalje u poteškoćama

Također, dodaje, imali smo velikih poteškoća i u korištenju novca iz Europskog socijalnog fonda (ESF) namijenjenog ulaganjima u zapošljavanje, obrazovanje i socijalne usluge. “U području korištenja ESF-a Estonija, kao najbolje rangirana, trenutno bilježi stopu isplata dodijeljenih sredstava u visini 96 posto, dok je kod nas stopa isplata tek 63 posto po čemu smo posljednji među usporedivim zemljama. To samo pokazuje kako i dalje imamo ozbiljne poteškoće s dostizanjem potrebne razine učinkovitosti u brojnim područjima”, ističe Puljiz.

Veliki podbačaj u provedbi velikih infrastrukturnih projekata očigledan je. Osim što smo realizirali najveći infrastrukturni projekt iz EU fondova, onaj izgradnje Pelješkog mosta, vrijednog 402 milijuna eura, gotovo smo u svemu drugom kiksali. Europskim smo novcem, primjerice, trebali izgraditi centre za gospodarenje otpadom, a u sedam godina izgrađena su tek tri od 11 planiranih. Trebali smo modernizirati željeznicu, poboljšati vodno-komunalnu infrastrukturu, izgraditi više škola i vrtića, u konačnici podići životni standard građana. U svemu ovome rezultati su parcijalni ili loši. O tome najbolje govore podaci o BDP-u po stanovniku mjerenom paritetom kupovne moći, a prema kojem je Hrvatska u 2021. bila na 70 posto prosjeka EU-a.

Jesmo li stoga ipak više trebali dati privatnom sektoru, odnosno poduzetnicima, koji su svoj dio novca brzo i efikasno povukli? Za Zdenka Adrovića, bivšeg šefa Raiffeisen banke te donedavnog predsjednika Hrvatske udruge banaka, a danas aktivnog ulagača, dileme nema – veći dio EU sredstava, kaže, trebao je biti usmjeren u privatni sektor.

“Investicije su osnova mijenjanja gospodarske strukture u bilo kojoj zemlji. To je posebno potrebno Hrvatskoj jer postojeća gospodarska struktura ne omogućava bitno veće plaće i primanja stanovništva. Razina prosječnih primanja stanovnika Hrvatske izvor su društvenih tenzija koje rezultiraju i masovnim odlaskom iz zemlje. Zato bi imperativ svake politike trebao biti ‘povećati investicije’ i tako mijenjati gospodarsku strukturu u željenom, odnosno planiranom smjeru”, kaže Adrović ističući da smo za to mogli iskoristiti upravo novac iz europskih fondova.

“Idealni su uvjeti za to nastali pritjecanjem većih sredstava koja je EU osigurao Hrvatskoj u prvom i drugom razdoblju, do zaključno s 2027. godinom. S obzirom na to da su ta sredstva ipak ograničena, treba ih koristiti racionalno. To znači da se veći dio tih sredstava treba koristiti za investicije u privatni sektor, jer te investicije po definiciji imaju bolji povrat od onih u javni sektor. Naravno, javni sektor treba participirati u raspodjeli u omjeru u kojem postoji potreba za poboljšanje javne infrastrukture u zemlji”, napominje Adrović.

Jakša Puljiz iz IRMO-a, inače bivši zamjenik ministra regionalnog razvoja i EU fondova u mandatu Branka Grčića te savjetnik premijera za gospodarstvo u mandatu Tihomira Oreškovića, kaže da je jedno od uobičajenih rješenja, kada zakaže povlačenje sredstava, njihovo usmjeravanje prema poduzetništvu gdje bilježimo bolje rezultate. “Međutim, to je samo parcijalno rješenje”, upozorava.

“Ključno je ojačati kapacitete i učinkovitost ulaganja u područjima poput željeznica, vodno-komunalne infrastrukture, sustava gospodarenja otpadom, širokopojasnog pristupa internetu kako bi u budućnosti bili bolji u realizaciji ulaganja. Naime, moramo razumjeti da struktura ulaganja ima svoju logiku u pogledu strateških ciljeva koje pojedina zemlja želi ostvariti kao i doprinosa utvrđenim ciljevima na razini Europske unije. Ciljevi pokrivaju veliki broj područja i u najvećoj mjeri se vežu za javna ulaganja tako da se njihov značaj u ukupnoj strukturi ulaganja ne može preskočiti”, navodi.

Kvalitetni projekti

A dok se borimo s potrošnjom sredstava iz stare financijske omotnice, ogromna dodatna sredstva – čak 25 milijardi eura (dvostruko više nego što smo do sada imali, a čine ih 11 milijardi iz programa sljedeće generacije, iliti NPOO-a te 14 milijardi iz VFO) – čekaju pred vratima. Ovaj veliki iznos je izazov, ali i prilika na temelju kojega sigurno možemo osigurati dugoročan rast i održivost gospodarstva, ali samo ako ćemo ga pametno ulagati – u kvalitetne i privatne i javne projekte.

Puljiz objašnjava da planirana područja ulaganja u najvećem dijelu predstavljaju kontinuitet iz razdoblja od 2014. do 2020. “To je s jedne strane dobro, ali s druge nas strane, stavlja u poziciju neizvjesnosti i rizika kada je riječ o željezničkom sektoru i drugim područjima u kojima evidentno ne uspijevamo osigurati učinkovitu provedbu”, ističe Puljiz. Općenito, navodi, prema područjima koja smo odredili kao prioritetna za ulaganja europskog novca (promet, okolišna infrastruktura, digitalizacija, inovacije, energetska tranzicija, urbani razvoj, obrazovanje) predstavljaju “dobar miks ulaganja koji bi trebao poduprijeti dugoročno snažan i održiv rast”.

Rezultat će, međutim, naglašava Puljiz, ovisiti o kapacitetima nositelja projekata te njihovoj sposobnosti da ih učinkovito realiziraju. “Tome treba pridodati i element strukturiranja javnih poziva u dijelu provedbe programa gdje postoji natjecateljski karakter. Taj trokut odnosa: dobro utvrđenih uvjeta javnih poziva, zatim kapaciteta prijavitelja da pripreme kvalitetne projektne prijedloge te kapaciteta nositelja ugovorenih projekata da ih učinkovito provedu odredit će u najvećoj mjeri konačne učinke ulaganja”, ističe.

Usto, privatnom bi sektoru iz ove financijske omotnice trebalo biti dostupno ipak više sredstava. Samo 30 posto od ukupno 11 milijardi eura dobit će iz NPOO-a. Koliko će im biti osigurano iz VFO-a iz nadležnog ministarstva nisu odgovorili. Privatni će sektor na te novce, pokazalo se do sada, biti spreman. No upitan je javni. Prioritete smo odredili, a kako kaže profesor Čavrak “sada je najvažnija dobra organizacija i učinkovit rad uspostavljenih institucija da odrade svoj posao brzo i učinkovito”. U tome se pak do sada nismo dokazali.