I kao komunistički aparatčik bio je osebujan. Učio je niz zanata da bi bio u stanju biti dobar direktor. Iako se kasnije razišao s Gorbačovom, Jeljcin je dao nezanemariv impuls Gorbačovljevoj politici “perestrojke”, nizu reformi kojima se demokratizirao i liberalizirao kruti sovjetski režim u razdoblju od 1985. do 1991. godine. Zaslužan je za mirni raspad Sovjetskog Saveza i tri puta je spašavao demokraciju u Rusiji. U kolovozu 1991. zaustavio je puč komunističkih konzervativaca protiv Gorbačova i reformatora. Svijet pamti sliku Jeljcina na tenku. Nakon puča raspuštena je bila Komunistička partija Sovjetskog Saveza, a krajem godine raspala se i sovjetska federacija. Na čelu Rusije ostao je kao predsjednik Boris Jeljcin. Kada su njegovi moćni oponenti iz parlamenta ponovo prijetili da ga sruše, nije se libio da parlament gađa topovskom vatrom iz tenkova. I ovoga puta slomio je svoju crveno-smeđu opoziciju, koja je bila kombinacija komunista čvrste ruke i nacionalista. Treći put prijetila je opasnost da Jeljcina ta ista opozicija svlada u predsjedničkim izborima. Uz asistenciju izvana i podršku novopečenih ruskih bogataša koje mi zovemo tajkunima, a u Rusi ih nazivaju oligarsima, Jeljcin je dobio izbore i uspio se održati na vlasti. Zahvaljujući Jeljcinu, Rusija je uspjela sačuvati demokraciju i liberalnu ekonomiju. Na vanjskopolitičkom planu Jeljcin se morao oslanjati na Zapad i posebno na podršku američkog predsjednika Billa Clintona.

Iako je pozicija Rusije u svijetu bila neusporediva s statusom supersile koji je prije imao Sovjetski Savez, Jeljcin je uspio održati međunarodni značaj Rusije kao velike sile. Nije trpio Miloševića, koji je bio saveznik njegovih domaćih protivnika. Prema Hrvatskoj je, usprkos za njega teškoj domaćoj situaciji, bio korektan. Imao je nesreću da se je upustio u prvi rat s Čečenima, čiji ishod nije bio sretan ni za jednu stranu. Međutim, vanjska politika nije bila Jeljcinov glavni problem. U privatizaciji koju je proveo nastao je sloj novih bogataša koji su se enormno obogatili dok je zemlja ekonomski padala, a stanovništvo razdirali socijalni problemi. Decentralizacija, kojom se Jeljcin poslužio da bi se politički održao, u uvjetima pada životnog standarda pokazivala se i kao prijetnja daljnjeg raspada. Na kraju Jeljcin je gubio podršku i među masama. U velikom dijelu stanovništva optuživali su ga za socijalne probleme, nestabilnost zemlje, lošu vladavinu, nepotizam, rušenje ugleda Rusije u svijetu. Ali i na kraju, kada je prije šest godina svojom odlukom odlazio iz političkog života, povukao je pragmatičan i mudar potez. Na čelo Rusije doveo je Vladimira Putina za vrijeme čijeg mandata će se oporaviti ekonomija, porasti životni standard, stabilizirati vlast i učvrstiti integritet zemlje te podići njen rejting u međunarodnoj politici. U svijetu će Jeljcinova ocjena biti puno bolja. Jeljcin je izveo Rusiju iz prvog nestabilnog razdoblja tranzicije i sačuvao za budućnost njene demokratske potencijale. Rusija se za Zapad potvrdila kao partner a ne protivnik, a na globalnom planu postala usprkos nestabilnosti režima Borisa Jeljcina čimbenik mirotvorne politike.

Branko Caratan, profesor na Fakultetu političkih znanosti