Samo tri mjeseca uoči datuma kada Hrvatska i formalno očekuje zeleno svjetlo za euro, nobelovac Joseph Stiglitz poručio je da bi s uvođenjem trebalo – pričekati.

Nakon što su domaći kritičari eura vremenom otklizali na društvenu marginu, dobrim dijelom i zbog inzistiranja na ideološkim umjesto ekonomskim argumentima, Stiglitzovo upozorenje time je glasnije odjeknulo.

Premda je politički konsenzus čvrsto na strani brzog ulaska u eurozonu, njegovu poruku ipak se može promatrati kroz perspektivu reperkusija rata u Ukrajini na budućnost Europe i eura.

“Iz ekonomskog kuta gledanja, potencijalni benefiti (od uvođenja eura) mnogo su ograničeniji od potencijalnih troškova. Postoje argumenti zašto bi trebalo pričekati s ulaskom u eurozonu”, kazao je nobelovac prošlog tjedna u razgovoru s novinarima u Bruxellesu. Dodao je, međutim, da “o tim stvarima odlučuje politika”.

Gubimo dva važna ‘štita’
Bivši glavni ekonomist Svjetske banke i autor knjige o zajedničkoj valuti ponovio je time svoj stav iz kolovoza 2020. da “Hrvatska apsolutno ne bi trebala uvesti euro”. Njegova argumentacija je da euro oduzima dva važna instrumenta neophodna u prilagođavanju gospodarstva na šokove – promjene tečaja i mogućnost mijenjanja kamatnih stopa.

“Postoje neke prednosti, stvari su bolje nego što su bile prije nekoliko godina jer je više fleksibilnosti”, rekao je referirajući se na izdašnih 750 mlrd. eura za oporavak od pandemije.

Da stvari oko eura nisu crno-bijele kakve (pre)često dominiraju domaćim diskusijama, smatra Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta.

“Postoji određeni broj razloga, posebno zbog visoke razine neizvjesnosti oko eura, zbog kojih bi bilo racionalno zastati i zadržati trenutnu poziciju u tečajnom mehanizmu koja nam pruža određenu zaštitu koju nismo imali izvan njega”, kaže.

“Upitno je, međutim, razmišljamo li racionalno, da danas postoji politička volja da se Hrvatska primi u eurozonu iako ne zadovoljava sve kriterije, konkretno inflaciju. Nema garancije da bi, pričekamo li, za nekoliko godina ta vrsta političke volje postojala, kao i da će Hrvatska biti u poziciji ispuniti sve kriterije”, dodaje.

Uvjeren je, pak, da će Hrvatska ići prema brzom uvođenju početkom 2023. što potvrđuju izjave iz Vlade Andreja Plenkovića. Čak i bez prelijevanja ratnih zbivanja na istoku i izbjegličkoj krizi, Europa je u dugoročno ranjivoj poziciji. Prostor je bez vlastitih izvora energenata, nafte i plina, što je brutalno ogolila aktualna situacija sa sankcijama.

Željko Lovrinčević/Zarko Basic/PIXSELL

Fokus je zasad na nafti i plinu te pitanju grijanja iduće zime, dok se minimalno govori o ovisnosti cijele lepeze gospodarskih grana o tom energentu. Stari kontinent uz to oskudijeva ključnim sirovinama i metalima, no istodobno gradi dugoročne strategije razvoja (uključujući i Zeleni plan) na temelju uvoza iz Rusije i Kine, dvojcu s kojim se gleda preko nišana.

Dio je to slagalice koja, po Lovrinčeviću, indicira da je “pred EU dugo razdoblje stagflacije, pada standarda i gubitka pozicije u globalnim razmjerima”. “Iz toga slijedi kriza duga pojedinih zemalja i posljedično, kriza eura”.

Napominje da se to može primijetiti i po laganom klizanju eura prema američkom dolaru u zadnjih godinu dana, puno prije rasta neizvjesnosti zbog invazije.  Je li kasno da Hrvatska, po uzoru na Dansku, prikoči integraciju i ostane unutar kišobrana tečajnog mehanizma, umjesto da se izloži mogućoj krizi eura u slučaju da ga zaljulja visok dug koji tek stiže na naplatu s financiranjem nacionalnih planova oporavka, energetskim udarom fosilnih goriva i, izvjesnim, uskakanjem u sanaciju Ukrajine?

Izbjeći situaciju u kojoj se našla mala baltička članica Litva u kojoj je godišnja stopa inflacije u veljači dosegnula monstruoznih 14 posto, 2,3 puta više od EU prosjeka?

‘Mi nismo Danska’
“Zaboravlja se da Danska ima vrhunski AAA rejting, nisu joj rasli prinosi posljednjih mjeseci za razliku od periferije Europe. Mi se ne možemo uspoređivati s Danskom”, kaže glavni ekonomist HNB-a Vedran Šošić.

“Osim toga, Hrvatska ne može biti u tečajnom mehanizmu i odlučiti da ne uvede euro jednom kada ispuni kriterije. Hrvatska nema tzv. opt-out klauzulu i za nas, kao ni za jednu drugu članicu EU, ne vrijedi iznimka kakvu je dobila Danska prije nego se uopće pristupilo stvaranju eura.

Uostalom, ne vidim kako bi nas u slučaju krize eura spasila kuna, pa neće ljudi u europodručju tada krenuti naglo prodavati eure i kupovati umjesto njih kune”, kaže. Podsjeća na duboko ukorijenjenu eurizaciju koja je od lanjskog ljeta jačala na valu očekivanja uvođenja eura, da bi ju nervoza zbog rata ubacila u višu brzinu.

“Tehnički, pričekati s eurom možemo jedino ako izađemo iz ERM II, no to je ‘punkerska’ mjera koja bi donijela puno štete, među prvim rušenje rejtinga, koji su nam agencije krenule podizati upravo zbog očekivanog uvođenja eura”, smatra.

A što je s Stiglitzovim gubitkom fleksibilnosti? “Mala, otvorena, visoko zadužena i visoko eurizirana ekonomija kao što je Hrvatska nažalost ima vrlo malu dozu i fiskalne i monetarne fleksibilnosti o kojoj govori Stiglitz pa ju ne može ni izgubiti. Zato su koristi od eura bitno veće nego troškovi”, zaključuje Vedran Šošić.