Nakon otkrića zatajene inozemne i domaće imovine i dvostrukog državljanstva Josipa Jagušta, predsjednika Uprave Petrokemije, te njegova priznanja kako je lagao i zatajio nekretninu, neslužbeno je najavljena istraga o porijeklu njegove imovine. Jagušt pak sada u svoju obrnu ističe kako je britanski državljan te da je radio u inozemstvu, odnosno da luksuzni stan u Londonu nije stekao od hrvatske plaće.

Netko neupućen bi pomislio kako je radio za nekog petrokemijskog svjetskog giganta ili British Petroleum, a ne da je skoro cijeli svoj radni vijek (izuzmemo li nekoliko godina provedenih u Agrokoru i kasniji angažman za privatni Gorup) isključivo za hrvatske državne tvrtke. Osim za Petrokemiju, Josip Jagušt je u dva navrata bio direktor Inter Ine, Inine podružnice u Londonu koja je u tzv. Plavoj knjizi stavljena u kontekst isisavanja milijuna na privatne račune.Londonski trgovački registar pruža uvid u niz zanimljivih osoba koje su kao direktori prodefilirali upravo kroz Ininu londonsku podružnicu Inter Inu. Uz predsjednika Uprave Petrokemije Josipa Jagušta, u Inter Ini bili su i Željko Vrbanović, Jasminko Umićević, Milan Ujević, Josip Petrović, Andrija Kojaković, Ivan Kliček, Vicko Ferić, Tomislav Dragičević, Leo Dolezil, Ivan Đerek, Dragutin Biondić, Željko Belošić…Jagušt je na čelu Inter Ine ukupno bio tri godine (od 30. ožujka 1995. do 19. travnja 1997. te od 1. ožujka 1999. do 31 ožujka 2000.). Prethodno je bio direktor tvrtke Siberian Energy Investment Limited, preko koje je kasnije prodano Inino naftno nalazište u Sibiru – Bijele noći, i to samo 20 dana, počev od 11. listopada 1995.

Svi u Deltagrip
Zanimljivo je kako je u londonskom registru upisano da je u međuvremenu likvidiranoj tvrtki Siberian nakon Jagušta imenovan Vedran Perše, dok su također u ugašenoj Inter Ini bili imenovani Slovak Peter Chmurciak, te Bojan Milković i Bojan Prokopec. Milković je, kako znamo, bio uhićen u aferi mito u Ini, u kojoj ga se teretilo za nezakonito primanje osam milijuna kuna, što on na suđenju opovrgava. Milković je u Londonu bio zastupnik također ugašene podružnice Crosca. Prokopec je imao direktorsku rolu u također ugašenoj londonskoj tvrtki FPC Limited, a inače je jedan od malih dioničara Ine. Perše zaslužuje najveću pozornost. Prema londonskom trgovačkom registru, on je osim u Inter Ini bio direktor u još 11 kompanija: FPC, Tourchart, Bemextours, Inter Ina Holding, Ina Tours, Ina International, Siberian Energy Investments, Deltagrip, Deltagrip Services, CEOC i Tourchart Adria. Posljednje četiri su aktivne, dok su sve druge ugašene. U travnju 2010. objavljen je članak u Dubrovačkom listu u kojem se spominjalo ime Vedrana Peršea. Tada je "britanska trgovačka naftna kompanija Deltagrip blokirala račun pločanskoj tvrtki Naftni terminali, preko koje susjedna BiH dobiva 70 posto nafte, aktivirajući mjenice i zadužnice koje su izdane kada su Britanci NTF-u dali kredit za osposobljavanje spremnika za derivate", pisao je u Dubrovački list.

Tada je direktor NTF-a Nikola Štula izjavio kako je "je britanski Deltagrip u vlasništvu bivših Ininih direktora" te su slijedom toga novinari i otkrili da joj je na čelu Perše, koji je bio direktor londonske Inter Ine do 2001. Inače, londonska Inter Ina tada je bila najveća Inina inozemna kompanija, preko koje se obavljao cjelokupni uvoz nafte u Hrvatsku. U CEOC Adriji, koja posluje od veljače 2012., direktori su uz Peršea još Andrija Kojaković te Britanac Daniel James Bamfield Stewart-Roberts.  Kojaković je u britanskoj metropoli prijavljen na adresi: 33 St. James's Square, London, a od studenoga 2011. direktor je i u Ivco Management Company s dvoje Londončana. U londonskom CEOC-u, osnovanom u prosincu 2009., uz Peršea direktor je i spomenuti Stewart-Roberts. U Deltagrip Servicesu, osnovanom u rujnu 2009., direktor je isključivo Perše, a u Deltagripu, osnovanom u svibnju 2002., ovlaštena osoba je i Zagrepčanin Goran Bošković (49). Perše je karijeru u Londonu počeo kao tajnik Ine International u siječnju 1991., a zastupnici su bili još Kristina Oštrić i Vlado Kukuljan.

Na istoj adresi
U prosincu 1996. godine Perše je postao direktor londonskoga Ina Toursa, i to ostao sve do listopada 2001. godine. Od listopada 1994. pa do siječnja 1997. radio je i za londonski Bemextours. Vrijedno spomena je i to da je, kao i Kojaković, prijavljen na istoj adresi: 33 St. James's Square, London. Četiri aktivne tvrtke: one koje u svom nazivu imaju Delta te CEOC, prijavljene su na adresi: 39-40 St. James's Place u Londonu. Na službenim web stranicama CEOC-a vidimo da su osnivački partneri Kojaković i Perše, koji je u međuvremenu kao i Jagušt osigurao britansko državljanstvo. Perše zajedno s članovima obitelji posjeduje u Londonu nekretnine vrijedne više milijuna funti. U Zagrebu je Perše od listopada 2009. direktor sa spomenutim Stewart-Robertsom u tvrtki CEOC Panon te od ožujka 2010. i u CEOC Energiji. Osnivač u oba slučaja je CEOC Ltd. s Kajmanskog otočja. U Dubrovniku je 2007. Perše investirao u luksuznu ljetnu rezidenciju u blizini benediktinskoga samostana, koju je projektirao arhitektonski studio Ivanišin Kabashi.

Očevi i sinovi

U biznis s Kojakovićem, na faks s Končarom

Obitelji Jagušt i Kojaković očito dobro surađuju. Kao što su se očevi upoznali za vrijeme rada za Inu u Londonu, tako su i sinovi nastavili suradnju. Josip Jagušt mlađi u konzultantskoj tvrtki Seedev sa sjedištem u obiteljskoj nekretnini na zagrebačkom Pantovčaku, gdje je jedini osnivač i direktor, jedno je vrijeme surađivao i sa sinom Andrije Kojakovića Vlahom. Josip Jagušt u Londonu je završio Imperial College, što mu je zajedničko s Nenadom Končarom, sinom jednog od najbogatijih hrvatskih državljanina Danka Končara koji posjeduje i nekretninu u Londonu u istoj ulici kao i Jagušt. Drugi Jaguštov sin Krešimir ima tvrtku Primorje gradnja, gdje je jedno vrijeme suosnivač bio i Hrvoje Katičić, sin nekadašnjeg direktora Croatia Airlinesa Matije Katičića.