Hrvatska poljoprivreda nalazi se na raskrižju.

Stala je na točku koja upozorava – krajnji je trenutak za usvajanje strategije koja će zajamčiti značajno povećanje proizvodnje, naravno – uz održivi razvoj. U protivnom ćemo se suočiti s realnom opasnošću da vlastito tržište još izdašnije prepustimo uvoznim lobijima i postanemo tek adresa za siguran plasman nagomilanih europskih viškova iz poljoprivredno-prehrambene košarice.Da doista zvoni na uzbunu opominje i podatak koji otkriva kako je u 2013., prvi put nakon 2000. godine, stupanj pokrivenosti uvoza izvozom u razmjeni poljoprivredno-prehrambenih proizvoda bio manji od pokrivenosti ukupne robne razmjene RH. Kroz izvoz je tijekom prošle godine poljoprivredno-prehrambenog asortimana prodano za milijardu i 205 milijuna eura, u odnosu na učinak iz 2012. rezultat je mršaviji gotovo pet (4,6%) posto. Istodobno je uvoz hrane rastao za 6,4 posto, na 2,217 milijardi eura.

Pokrivenost uvoza izvozom u poljoprivredno-prehrambenom segmentu u rekordnoj 2006. iznosila je gotovo 65 posto u 2013. godini pala je na 56 posto. Pozitivna bilanca u 2013. zabilježena je samo kod žitarica, prerađevina od mesa i riba, uljanog sjemenja, sirove kože i duhana. Sve ostale skupine proizvoda nižu minuse u trgovanju s inozemstvom, a najporaznije stanje je kod svježeg mesa, gdje je uvoz dvostruko veći od izvoza.Iz godine u godinu suočavamo se s padom vrijednosti proizvodnje u poljoprivrednom sektoru. Tako je prošla godina zaključena sa vrijednošću iskazanom u visini 19,2 milijarde kuna, a naspram rezultata vezanog uz 2012. godinu to je smanjenje 8,1 posto.

Zabrinjava i činjenica da od 2005. kontinuirano traje urušavanje vrijednosti proizvodnje vezane uz stočarstvo, sa 41,8 na 31,7 posto. Najugroženija je proizvodnja mlijeka koja se nakon prošlogodišnjeg gubitka golemih 100 tisuća tona ne oporavlja tempom koji očekuje lokalna industrija. Između kolovoza 2014. i kolovoza 2012. s isporukom mlijeka u otkup prestalo je 2928 farmi.U povoljnijoj situaciji ne nalaze se ni tov goveda i svinja. U registru domaćih životinja, koji vodi Hrvatska poljoprivredna agencija, samo u razdoblju kolovoz-listopad ove godine broj krava manji je za 872 grla, svinja za gotovo 11 tisuća.Mandarina i soje godišnje proizvedemo dva i pol puta više nego što iznosi potrošnja lokalnog tržišta. Korak po viškovima koji se mogu plasirati u izvoz sa tim dvjema kulturama hvataju još suncokret, trešnje i višnje, pšenica i uljana repica, vino i med te zob, ječam i kukuruz. Sve ostalo, neophodno za izravnu potrošnju stanovništva, ali i kao sirovina za prehrambenu industriju, mora se u manjim ili većim volumenima nabavljati na inozemnim tržištima.

Neodgovorena pitanja
Zbog čega hrvatski ratari kod kukuruza imaju prosječan urod od četiri do šest tona po hektaru dok se austrijski i nizozemski hvale sa 11 tona? Naši prinosi pšenice uprosječeni su na 4,5 do pet tona po hektaru, Irci žanju više od sedam, Belgijanci devet tona. Nismo uspješniji ni kod mlijeka, krave na hrvastkim farmama godišnje daju ni 4500 litara, one u Mađarskoj preko sedam tisuća, u hladnoj Finskoj više od osam tisuća litara.Zašto produktivnost mjerena kroz bruto dodanu vrijednost po jedinici godišnjeg rada u Hrvatskoj iznosi tek 5246 eura dok je u Austriji 22.369 eura, u Italiji 25.431 te u Španjolskoj 26.916 eura? Zar doista ne znamo, nećemo ili ne možemo proizvoditi više hrane?

Unatoč golemu potencijalu i izdašnim zemljopisno-klimatskim uvjetima. Koči li mogući razvoj možda loš zakonodavni okvir i neprovedivi pravilnici?Već i vrapci na grani znaju da je u korov zaraslo više od milijun hektara poljoprivrednog zemljišta, što u državnom što u privatnom vlasništvu. Godinama se ponavlja kako je sustavom navodnjavanja pokriveno samo 0,5 posto površina, 30 posto hektara iznimno je pogodno za navodnjavanje, s onima nešto manje pogodnima udjel se penje i više od 40 posto.

Ni u jednom od ovih parametara godinama se ne događa promjena, nikakav zaokret koji bi potaknuo veću proizvodnju hrane.Starosna struktura obiteljskih gospodarstava, na koja otpada čak 96,5 posto od 193.146 poljoprivrednih gospodarstava evidentiranih u upisniku, posebno je složena tema. Najbrojniji su vlasnici životne dobi iznad 65 godina, takvi u vlasništvu drže 69.552 gospodarstva. Do 40 godina starosti tek je 17.778 vlasnika OPG-a, iz ove skupine najviše njih, 1867 nastanjeno je u Osječko-baranjskoj županiji.

Prilika se ne smije propustiti
Proizvodnja hrane na globalnoj je razini prepoznata kao strateška djelatnost. S obzirom na konstantan rast populacije te posebno zbog sve evidentnijeg poboljšanja životnog standarda u najmnogoljudnijim zemljama potražnja za hranom bit će sve veća. Hrvatska poljoprivreda, ne samo radi tih opcija i mogućeg izvoza, zahtijeva da se konačno ostvari konsenzus svih političkih skupina u trasiranju razvojnog puta nacionalnog agrara i njegove buduće strategije. Iako se može prigovoriti da u pristupnom ugovoru s Europskom unijom nismo baš najbolje zaštitili ukupan nacionalni interes jedno je nesporno – dobili smo izdašnu financijsku omotnicu u kojoj je godišnje rapoloživ iznos od gotovo 800 milijuna eura. Ta količina novca definitivno zahtijeva ozbiljniji pristup poljoprivredi i ruralnom razvoju, neovisno o tome tko stoluje u Banskim dvorima, a tko sjedi u oporbenim klupama u Hrvatskom saboru.