U Hrvatsku donosimo 22 milijarde eura, slavodobitno je objavio premijer Andrej Plenković kada je u srpnju, nakon dvomjesečnih mukotrpnih pregovora na summitu u Bruxellesu konačno dogovoren novi sedmogodšnji proračun EU.

Uz ovaj proračun dogovoren je i fond iz kojeg će se financirati oporavak od posljedica koronakrize. Ukupna vrijednost obaju dokumenata premašila je 1,8 bilijuna (tisuća milijardi) eura, no ono zbog čega je ovaj dogovor odmah nazvan povijesnim nije sam vrtoglavi iznos, nego činjenica da je prvi puta dogovoreno masivno zajedničko zaduživanje EU.

U mukotrpnim pregovorima koji su prethodili ovom dogovoru valjalo je slomiti štedljivu četvorku, Austriju, Nizozemsku, Dansku i Švedsku koje su zbog protivljenja zajedničkom zaduživanju prozvane europskim škrcima.

Na inzistiranje tih zemalja promijenjen je omjer između bespovratnog novca i kredita koji će biti na raspolaganju članicama Unije u korist zaduživanja pa će se otprilike polovica ukupnog novca za prevladavanje gospodarskih, zdravstvenih i drugih posljedica koronakrize dodijeliti bespovratno, a polovica namaknuti zaduživanjem.

Ide nam u prilog

Hrvatskoj će iz novog instrumenta za oporavak na raspolaganju biti gotovo 6 milijardi eura bespovratnih sredstava te još oko 2,35 milijardi eura povoljnih zajmova. Dobre vijesti za Hrvatsku donio je i dogovor oko nove financijske perspektive.

Kroz narednih sedam godina predviđen je dodatni novac za slabije razvijene regije i ruralna područja, ali i demografiju, na čemu je Hrvatska inzistirala tijekom pregovora. Dodatna pogodnost je to što je opstala i ranija stopa sufinanciranja projekata iz europskog proračuna od 85 posto za manje razvijene regije, iako su neke zemlje inzistirale da se ona smanji, a nacionalna komponenta u projektima digne na 30 posto. Po nekim izračunima, Hrvatska će zbog toga kroz narednih sedam godina uštedjeti 6 milijardi kuna.

Ostalo je i famozno pravilo “N+3”, po kojem se novac može apsorbirati tri godine nakon godine u kojoj se izvrše proračunske obveze, što nam također ide u prilog.

Realizacija ovog dogovora, doduše, prolazi kroz teška iskušenja. Konačno donošenje paketa u Europskom parlamentu trenutačno blokiraju Mađarska i Poljska, nezadovoljne što se financiranje projekata vezuje uz vladavinu prava u zemljama članicama.

Realizacija europskog proračuna zbog toga će vjerojatno kasniti, no ne treba sumnjati da će se dogovor na kraju postići.

Za Hrvatsku je u međuvremenu važno da se dobro pripremi za povlačenje novca koji bi joj trebao biti na raspolaganju jer izdašna omotnica zahtijeva dodatan napor administracije, koja istodobno mora raditi na zaključenju projekata iz financijske perspektive na izmaku i pripremiti strateške dokumente za povlačenje novca iz Mehanizma za oporavak, ali i 12,7 milijardi eura iz proračuna EU.

Kao prvi preduvjet za povlačenje ovog novca Vlada je nedavno utvrdila prijedlog Nacionalne razvojne strategije za idućih deset godina.

I drugi imaju svoje adute

Na tu strategiju trebao bi se osloniti i Nacionalni plan oporavka koji će omogućiti povlačenje novca iz Mehanizma za oporavak. Pritom valja imati na umu da će takve planove donijeti i druge države članice, a velike i gospodarski razvijene zemlje u njih će zasigurno ugraditi i interese svojih proizvođača.

Iako dogovor na razini EU po iznosima uvelike ide na ruku slabo razvijenim članicama, uteg im je njihovo tehnološko zaostajanje, posebno kad se uzme u obzir da će se od projekata u Mehanizmu za oporavak tražiti visoki udio zelene i digitalne transformacije.

Zbog toga Hrvatskoj, kako je za Večernjak nedavno upozorio ekonomist Željko Lovrinčević, prijeti scenarij u kojemu bi se čak dvije trećine povučenog novca moglo odliti na zapad kroz tehnologiju, a na istok kroz radnu snagu koja je u Hrvatskoj također nedostatna.

Vlada će zato morati voditi računa da kroz Nacionalni plan oporavka i politike koje će iz njega proizići u najvećoj mogućoj mjeri podupre interese hrvatskog gospodarstva jer bi se povijesna šansa koju je Hrvatska dobila kroz ove mehanizme u protivnom mogla pretvoriti u povijesni fijasko.