Philips je posvećen inovacijama koje će poboljšati živote 3 milijarde ljudi do 2025., budući da je to u našoj srži: brinemo o ljudima! Stoga je prirodno za nas da se u potpunosti fokusiramo na razvojne ciljeve UN-a o održivom razvoju koji su ključni za poboljšanje zdravlja i održivosti našeg planeta te kako bi se bi se osigurao zdrav život i promicala dobrobit stanovništva u svakoj dobi.

Philips je kroz program razvoja HealthContinuum prihvatio ovaj izazov kroz promoviranje strategije zdravog življenja, prevencije, rane dijagnostike, liječenja te kućne njege. Ova strategija potiče suradnju i suradničku inovaciju između pružatelja zdravstvenih usluga, privatnog sektora, društvenih grupa, akademske zajednice i industrije", kazao je Jürgen Jost, direktor za odnose s vladinim institucijama za Njemačku, Austriju i Švicarsku iz Philipsa.

Josta, koji ima bogato iskustvo na području zdravstva, upitali smo koji modeli financiranja zdravstvene skrbi se mogu smatrati prihvatljivim  i učinkovitim za korisnike, odnosno javnu zajednicu. "Kao i većina zemalja, i Njemačka je pod utjecajem sve većih izdataka za zdravstvenu zaštitu, te na njega troši 10,4 posto BDP-a. Ali, ona je ipak proaktivnija nego većina zemalja u traženju novih načina da se nosi s tim troškovima. Njemački napori kontrole troškova odražavaju čvrstu opredijeljenost za dva cilja: osigurati da svi njezini građani dobivaju istu razinu visokokvalitetne skrbi i zadrže zdravstvenu potrošnju u skladu s prihodima zdravstvenog sustava.

Disperzija izvora prihoda
Financiranje zdravstvene skrbi je složenije u Njemačkoj nego u mnogim drugim zemljama, jer se ne oslanjamo na jedan izvor prihoda. Umjesto toga koriste se različiti izvori. Zakonski fondovi (javnog( zdravstvenog osiguranja, koji se često nazivaju bolesnički fondovi, pokrivaju oko 90 posto stanovništva. Doprinose za te fondove, koji se temelje na dohotku, uplaćuju i poslodavci i zaposlenici. Njemačka ima oko 180 zakonskih fondova zdravstvenog osiguranja, a oni čine oko 70 posto prihoda zdravstvenog sustava", ukazuje Joost i napominje kako pažljivo kontroliraju sve vrste potrošnje.

"Mi ugovaramo suradnju s ordinacijskim liječnicima za njihove usluge, koristimo DTS (dijagnostičko srodne grupe) za nadoknadu troškova za bolničku njegu, a imamo konkretne propise za troškove na lijekove. Također smo uveli poticaje koji potiču sve sudionike da izbjegnu nepotrebne izdatke. Prije nekoliko godina, uveli smo programe upravljanja bolestima, pristup koji smo usvojili iz SAD-a. Budući da zemlja ima tako različite planove zdravstvenog osiguranja, često je laboratorij za nove ideje. Neki američki zdravstveni osiguravatelji koriste programe upravljanja bolestima za poboljšanje kvalitete isporuke skrbi uz kontrolu troškova. Bili smo impresionirani rezultatima koje su ovi osiguravatelji dobili, pa smo odlučili provesti slične programe u Njemačkoj", ističe Joost i kaže kako sada imaju programe upravljanja bolestima za pacijente s bolestima srca, dijabetesom i nekim drugim uobičajenim kroničnim bolestima.

"Programi su napravljeni pomoću smjernica utemeljenih na dokazima, što osigurava da su korišteni najučinkovitiji dostupni postupci liječenja koji su uključeni u protokole programa. Za sudjelovanje u programima, pacijenti moraju pristati na redovite preglede kod svojih liječnika i pridržavati se preporuka liječenja. Liječnici se moraju pridržavati protokola programa i educirati pacijente o samostalnoj zdravstvenoj skrbi. Programi nude i pacijentima i liječnicima poticaj za sudjelovanje. Na primjer, liječnici su dodatno plaćeni za svakog pacijenta za kojeg provedu upis, a participacija je manja za upisane pacijente. Zdravstveni osiguravatelji također imaju koristi, jer su programi napravljeni kako bi se spriječila egzacerbacija bolesti, komplikacije i visoki troškovi kao posljedica. 

Natjecanje u sustavu
Osiguravateljima se također daju dodatna sredstva iz federalnog programa prilagodbe rizika kako bi se pokrili početni troškovi programa", kaže Joost i napominje kako su programi vrlo uspješni –  milijuni bolesnika su već upisani i svi su suglasni da se pridržavaju protokola programa. "Također smo pokušali pronaći načine da potpunije integriramo cijeli kontinuum skrbi, od prevencije do ambulantne skrbi, bolnica, rehabilitacije, pa čak i dugoročne skrbi. Za promicanje integrirane skrbi, možemo izdvojiti novac u proračunu za poticanje liječnika ambulantne njege i bolničkih liječnika da eksperimentiranju s novim idejama i novim modelima isporuke skrbi. Sada moramo ocijeniti rezultate ovih pokusa i uvesti najbolje nove ideje u sustav u cjelini. U Njemačkoj smo nedavno pokušali ostvariti taj tip prerasporeda uvođenjem većeg natjecanja u sustavu. Pacijenti su dobili puno veću slobodu da donesu odluku između različitih zakonskih fondova zdravstvenog osiguranja. Oni također imaju veću slobodu da odaberu koje usluge žele imati pokrivene, koje liječnike konzultirati, i koje bolnice za liječenje žele posjetiti. 

Učenje iz iskustva manjih zemalja
Kao rezultat toga, fondovi osiguranja, liječnici i bolnice se sada moraju natjecati za pacijente. Promjena je donijela puno novih ideja u sustav, a to je povećan pritisak na isplatitelje i pružatelje usluga za učinkovitu isporuku kvalitetne usluge. Vjerujemo da povećana konkurencija, u kombinaciji s našim regulatornim mjerama zaštite, može omogućiti samoobnavljanje našeg zdravstvenog sustava, ako ne od godine do godinu, onda barem od desetljeća do desetljeća", tvrdi direktor za odnose s vladinim institucijama za Njemačku, Austriju i Švicarsku iz Philipsa i pita se ima li smisla uvesti ovu vrstu natjecanja u druge zdravstvene sustave, posebno one koji se centralno upravljanju.

"Teško je dati savjet drugima, ali mislim da bismo svi trebali biti spremni učiti jedni od drugih i usvojiti uspješne eksperimente. Na primjer, centralno upravljani sustav bi mogao uvesti natjecanje postupno, možda najprije uvođenjem u privatne bolnice. Ako to dobro prođe, sljedeći korak bi mogao biti da se poveća natjecanje između javnih i privatnih osiguravatelja. Promjene mogu biti izrađene korak po korak, tako da zdravstveni sustav može vidjeti da li oni funkcioniraju ili ne", smatra Joost. Upitali smo ga i mogu li iskustva malih zemalja biti primjer dobre prakse većim i razvijenim zemljama. "Bolje pozicionirane male zemlje vode na ljestvici u mnogim mjerenjima. Na primjer, one zauzimaju gotovo polovicu prvih 20 mjesta u indeksu ljudskog razvoja UN-a.

Općenito, zrele male zemlje prestižu srednje i velike zemlje u pogledu gospodarskog i društvenog učinka, otvorenosti prema međunarodnoj trgovini i entuzijazmu za globalizaciju. No manje zemlje moraju potrošiti više, kao postotak BDP-a, na obrazovanje i zdravstvo da dostignu međunarodne standarde. Tu je očita jaka pozitivna korelacija između tempa gospodarskog rasta i 'nematerijalne infrastrukture' – kombinacija obrazovanja, zdravstva, tehnologije. U odnosu na Indeks ljudskog razvoja, u kojemu 13 od prvih 20 izvršitelja predstavljaju male zemlje od kojih su najuspješnije Švicarska, Singapur, Danska, Irska i Norveška. Drugi primjer je Pribaltik s primjerice Estonijom koja pokazuje svijetu kako digitalno doba može poboljšati saveznu infrastrukturu u transparentnosti i komunikaciji", zaključuje Joost.