Godinama je uspješan poduzetnik, većinski je vlasnik Munje, a bio je i na čelu Hrvatske udruge poslodavaca. No prije nego je postao sve to, Ivan Miloloža je, kao i većina studenata, džeparac zarađivao studentskim poslovima, a jedan od zanimljivijih bilo je manekenstvo.

Za vrijeme studiranja Vanjske trgovine u Zagrebu Miloloža je, naime, radio kao model i nosio revije za mnoge poznate tvrtke tadašnje zajedničke države poput beogradske tvornice tekstila Beko, zagrebačkog Nika, ili Vesne te Varteksa, Badela i mnogih drugih. “Ni ne sjećam se kako je došlo do toga da sam se počeo baviti manekenstvom. Bilo je to pred kraj gimnazije, početak fakulteta. Mislim da me pozvao netko iz tada poznatih agencija Modre ili Umaha. Vjerojatno su me zamijetili jer sam bio i aktivan sportaš, igrao sam košarku”, prisjeća se Miloloža. Kaže kako se u to vrijeme u manekenstvu nije zarađivao veliki novac, ali on mu nije bio niti potreban jer mu nije bio izvor egzistencije – manekenstvom se bavio zbog društva i poznanstava. “Manekenstvo mi je bilo sekundarno u životu. Od njega sam imao privilegiju da imam kvalitetniju i moderniju odjeću, ili da zaradim đeparac. Te su zarade bile daleko od onoga što se u manekenstvu zarađuje danas.

Danas jedna hostesa vjerojatno u tjedan dana zaradi više nego ja u pet godina koliko sam se time bavio. Poimanje manekenstva danas i onda su kao noć i dan”, kaže Miloloža dodajući da su on i njegovi kolege tada na zagrebačkim sajmovima nosili revije za poznate brendove, a onda su tu odjeću dobili na poklon, ili su je mogli kupiti za malo novca. Tako je, kaže, uvijek bio u trendu, a i djevojke su blagonaklono gledale na njih. Ipak, Miloloža kaže da mu je najveća privilegija bila to što je upoznao mnogo ljudi i stekao kontakte iz svih sektora, od medija, sportaša, političara, gospodarstvenika, direktora. “Živjeli smo u puno većoj državi i putovali smo od Ljubljane do Skopja. Čak smo jednom putovali na sajam u Rusiju”, priča Miloloža prisjećajući se vremena kada su prave manekenske zvijezde bile Ana Sasso i Bernarda Marovt. Ipak, manekenska karijera onemogućila mu je da krene na glumačku akademiju koju je želio upisati. Naime, onaj tko je htio studirati na Akademiji nije smio snimati, a on je iza sebe već imao ‘hrpu’ reklama.

“Sjećam se Badelove reklame za Inka tonik kada smo morali skakati u vodu u vlastitim odijelima. Sjećam se i postera za Badelovo piće Cezar. Na njemu sam držao okruglu čašu s pićem, a iznad je stajao poznati Badelov slogan: ‘Pij malo, pij dobro’”, prisjeća se Miloloža no kaže kako su tadašnje reklame bile nešto potpuno drugačije. Nije ih bilo toliko, nije bilo ni billboarda, a postojao je samo jedan televizijski program pa je TV reklama bilo jako malo. “Više sam novca zarađivao dajući instrukcije. Instrukcijama iz matematike sam u jednoj godini zaradio više nego u cijeloj manekenskoj karijeri”, tvrdio on a kaže da roditelji vjerojatno nisu ni znali da se time bavio jer su mu upravo oni omogućili da može lagodno studirati bez da razmišlja o novcu. Pristojno je živio od onoga što su mu roditelji, koji su radili u inozemstvu, slali, a najviše je trošio na izlaske kao, uostalom, i svi mladi. “Za mene je to vrijeme kraja 70-ih početka 80-ih bilo vrijeme romantike. Padala je stega komunizma, dolazio je novi val u glazbi i sportu, a Jugoslavija se počela bitno otvarati. To je vrijeme Teške industrije, Timea, Parnog valjka…, a vrhunac nam je bilo izaći u Saloon ili Zvečku”, priča Miloloža. S njim su tada studirali mnogi koji su danas cijenjeni i uspješni, ali imena onih koji su zajedno s njim šetali modnim pistama polako su izblijedila. Sjeća se ipak da je u to vrijeme u manekenskim krugovima poznat bio i Boris Blažeković iz HNS-a ili pak Dragan Maglov. “Prije nekoliko godina u jednom me je restoranu prepoznao čovjek iz Beograda koji je tih godina svirao u Zagrebu, a paralelno smo se sretali u manekenstvu. Upitao me jesam li ja taj i pokazao mi sliku iz novina s revije koju smo zajedno nosili u Dubrovniku”, prepričava Miloloža anegdotu.  Svojoj djeci, pak, nikada ne bi branio da se bave manekenstvom ako bi to htjeli. “Njihove i moje želje ne moraju se preklopiti. Istina je da se taj posao danas često veže za negativnu stranu morala, ali ja ne mislim da je to nužno tako”, tvrdi Miloloža a kaže da u svoje vrijeme u tom poslu nikada nije dobio neku nemoralnu ponudu. Zato više zazire od droge, alkohola, pušenja i svih poroka. “Možda sam staromodan, ali toga u naše vrijeme nije bilo toliko. Bilo je i onih koji su živjeli takvim životom, ali nipošto u ovom intenzitetu”, zaključuje.

Bitno mi je kako se nosim

Manekenska karijera omogućila mu je da bude odjeven u najkvalitetniju i najmoderniju odjeću, a i danas je zahvalan tadašnjim profesorima koji nisu dopuštali da se u školu dolazi u trapericama.

“Da, bitno mi je kako se nosim”, odgovara nam Miloloža dodajući kako vjerojatno ne postoji čovjek kojem to nije bitno jer svatko želi izgledati dobro i ostaviti dobar dojam. “Istina da odjeća ne čini čovjeka, ali ga može činiti ugodnijim, ljepšim i pristojnijm. A mlad čovjek se sigurno želi dopasti drugima, želi biti u trendu. To nema veze s generacijom, svi mi tome težimo”, smatra Miloloža koji svoj stil u vrijeme studiranja pripisuje tadašnjem vremenu, a opisuje ga kao sportsko elegantni. “Oblačio sam se u skladu s godinama, klasično ali nisam nosio odijela. To je bilo doba Briljantina, Bijelog dugmeta i duge kose, ali i hipija i punkera kojima nisam pripadao”, dodaje.