Debata, je li radnik u Hrvatskoj trošak poslodavcu, tek “kućica u Excelu” ili neizostavni djelić slagalice priče o uspješnom poduzeću, ponovno se zaoštrava u korona krizi. Sa svakom novom informacijom koja dopre do medija o mogućem smjeru promjena Zakona o radu, izvjesno je samo to da su poslodavci i predstavnici radnika (uglavno) duboko ukopani u svoje rovove.

Za poslodavce zakonski okvir je prerigidan i neprimjeren gospodarskim (ne)prilikama u pandemiji, dok se radnici boje da će se rošade prelamati isključivo preko njihovih leđa.

Za gotovo 970.000 zaposlenih koji rade kod oko 136.000 poduzetnika (ne računajući banke, osiguranja i druge financijske institucije) troškovi osoblja dosegnuli su 106,4 milijarde kuna u prošloj godini, izračunala je Fina povodom Svjetskog dana dostojanstvenog rada 7. listopada.

Deset je to posto više nego 2018. godine što pokazuje uzlazni trend kojem su, barem prije korone i krize, “kumovale” demografija i iseljavanje.

Najveći udio u ukupnim troškovima osoblja su neto plaće i nadnice, 63,6 posto. Slijede troškovi za poreze i doprinose iz plaća, 23,6 posto, te doprinosi na plaće, 12,8 posto. U pet godina, udio troška za neto plaće i nadnice povećan je 2,6 posto, dok su se porezi i doprinosi iz plaća smanjili (1,2%), kao i doprinosi na plaće (1,4%) reflektirajući četiri kruga porezne reforme s fokusom (i) na oporezivanje dohotka.

Od 12,7 milijardi kuna troškova rada, tri četvrtine ili 9,4 milijarde kuna, odnose se na nadoknade troškova, darove i potpore zaposlenicima te primitke u naravi za koje su lani poslodavci izdvojili 22 posto više nego 2018. U toj brojci je 617 milijuna kuna otpremnina, izdaci kojih su u godini dana pali za 16,5 posto, računica je Financijske agencije na temelju godišnjih izvješća za 2019.

S javnim prepucavanjima treba li ograničiti rad nedjeljom u trgovini, bez spomena svih drugih grana, rasprava o problematici zakonskog okvira o radu svedena je na banalano. Ideološki obojene diskusije skreću pozornost s ključnih pitanja.

Za mnoge je rad od kuće u doba korone postao (i ostao) svakodnevica, a uz očuvanje zdravlja poslodavci su uštedjeli na najmu prostora i režijskim troškovima jer su oni prebačeni na zaposlenike.

Kako regulirati te nove odnose? Za mnoge se rad na daljinu pokazao produktivnijim, no nisu svi poslodavci sretni. Tko će i kako nadzirati efikasnost? S druge strane, ako je posao već uselio u privatni prostor, kako ograničiti preklapanje i osigurati da ostanu zdravo odvojeni?

Za poslodavce dileme nema; nužna je fleksibilizirati ugovore o radu i rad na daljinu. Dok se sindikatima na spomen fleksibilizacije diže kosa na glavi, poslodavci uzvraćaju da iskustva pokazuju da se “rad na određeno u značajnoj mjeri koristi zbog nejasnih i teško primjenjivih odredbi o probnom radu te rigidnosti sustava otkazivanja i teškoća u zapošljavanju nove kvalitetnije radne snage”.

Pitanje je dakle; što je bilo prvo – kokoš ili jaje? Ugovori na određeno posljedica su lošeg zakona ili je rigidan zakon posljedica nemoći države da kvalitetno uredi odnose radnik – poslodavac?

Po prekarnom (nesigurnom) radu, kako se naziva zapošljavanje putem ugovora na određeno do tri mjeseca, Hrvatska je neslavna rekoderka u EU. Udio prekarnog rada u ukupnom u Uniji iznosio je 2,3% u 2019., a kod nas dva i pol puta više – 5,8 posto.

Zadnjih godina broj takvih ugovora je bio u padu jer su prilike na tržištu rada išle u korist radnika. Kritičari će reći da je prekarni rad druga strana medalje turističke zemlje, no snažne turističke sektore imaju i Italija i Španjolska, no tamo to ugovori do drže 3,4, odnosno 3,8% udjela.

I podaci o agencijskom radu u prošloj godini ilustriraju tržište rada na kojem je sve popularniji još jedan vid fleksibilnosti – privremeno ustupanje radnika, dobro rješenje za poslodavce koji ne žele izravno zapošljavati.

Kroz 255 agencija za privremeno zapošljavanje ustupljeno je gotovo 26.000 radnika nešto manje od 47.000 puta što je godišnji porast od 42% u broju radnika i 72 posto u ustupanju, podaci su Ministarstva rada koje, ipak, treba uzeti s oprezom jer više od polovice agencija nije ni dostavilo podatke.

Podaci Fine pak pokazuju da u zadnjih pet godina poslodavcima najviše rasli troškovi agencijskih radnika; s 377 milijuna kuna 2014. na 797,5 milijuna kuna lani “što ukazuje na trend tog oblika angažiranja radnika umjesto direktnog zapošljavanja”.

Iz Hrvatske udruge poslodavaca prizivaju suvremenije uređenje kako bi se omogućio povremeni rad na daljinu te jednostavnija provedba. Tvrtke okupljene u HUP-u pred Vladu su stavile zahtjev o jednostavnijem administriranju radnog vremena koji nazivaju “još jednim nametom u poslovanju”.

“Trenutni Zakon o radu pisan je sa stajališta izvan smjenskog rada stoga je određene odredbe zakona teško primijeniti na smjenski rad. Nužna je veća fleksibilizacija radnog vremena tj. pojednostavljenje odredbi o preraspodjeli i nejednakom rasporedu radnog vremena”, kažu.

Ono što je poslodavcima nužno prilagođavanje vremenu i uvjetima krize, za zaposlenike se nerijetko pretvori u novi val nesigurnosti, nestanak kreditne sposobnosti i nesigurnu egzistenciju. Takav trend pojačava izostanak kolektivnih ugovora u brojnim dijelovima realnog sektora (za razliku od državnih i javnih službi), no malo je volje da se takva situacija izmijeni.

U korona krizi došlo je do nepovoljnog kumulativnog socijalnog i ekonomskog utjecaja pandemije na živote građana, osobito žena i mladih, pri čemu su žene češće ostaje bez posla od muškaraca, pokazalo je istraživanje Eurofounda. U zadnjem desetljeću razlike u plaćama žena i muškaraca u RH gotovo je udvostručen i nastavlja rasti.

Iz perspektive poslodavaca jasna je logika željenih rošada, a razumljiv je i otpor sindikata koji ‘pušu na hladno’ u zemlji u kojoj je pravosuđe rak-rana.

Stoga bi u novim okolnostima korona krize zakonodavcu trebalo biti u interesu produbiti raspravu o promjenama temeljnog radnog propisa u smjeru ispravljanja ozbiljnih društvenih anomalija, a ne stati na kozmetičkim zahvatima i pokojoj, ideloški obojenoj, kosti bačenoj u medijski prostor.