S profesorom na Zavodu za visoki napon Fakulteta elektrotehnike i računarstva i voditeljem laboratorija za napredne elektroenergetske mreže Igorom Kuzleom, razgovarali smo o iskorištenosti potencijala obnovljivih izvora energije, potezima koje treba povući da se njihovi kapaciteti povećaju te ulozi infrastrukture i zakonodavstva.

Stoji li Hrvatska i zašto bolje od ostalih zemalja članica po pitanju obnovljivih izvora energije?

Udjel proizvedene električne energije iz OIE u Hrvatskoj je između 50-70 posto i jako je ovisan o vremenskim tj. pretežito hidrološkim prilikama. U 2023. godini ukupna potrošnja s gubitcima u sustavu bila je oko 18,5 TWh, a u hidroelektranama proizvedeno je 7,3 TWh, u termoelektranama 4,7 TWh, u vjetroelektranama 2,5 TWh i u sunčanim elektranama 0,35 TWh, znači ukupno oko 14,9 Twh.

Ostatak od 3,6 TWh električne energije je uvezen. Zapravo nije sve čisti uvoz jer je u NE Krško za Hrvatsku proizvedeno 2,8 TWh (50 posto proizvodnje pripada HEP-u), tako da je uvezeno oko 5 posto tj. nešto manje od 1 TWh. Može se zaključiti da je u slučaju vlažnijih godina uvoz električne energije relativno malen, no da ima prostora za izgradnju još oko 2000 do 3000 MW OIE čime bi postali samodostatni u proizvodnji električne energije.

Glavna prednost hrvatskog elektroenergetskog sustava (EES) je visoki udjel proizvedene električne energije u hidroelektranama (od 40-60 posto u ovisnosti o hidrološkim prilikama pojedine godine). HE su uglavnom izgrađene tijekom bivše države, a današnjoj državi su modernizirane i povećana im je instalirana snaga, a izgrađeno je i oko 40 MW novih kapaciteta. Ukupno je u HE instlirano oko 40 posto proizvodnih kapaciteta zemlje.

Osim što su i same obnovljivi izvori energije, zbog dinamičkih svojstva i mogućnosti brze promjene proizvodnje, hidroelektrane povećavaju fleksibilnost elektroenergetsakog sustava te omogućavaju veći prihvat ostalih OIE.

U EU u hidroelektranama se proizvede oko 12-13 posto ukupne proizvodnje električne energije, pa se vidi da je udjel od prosječnih 50 posto proizvodnje u Hrvatskoj izrazito visok. Kod nas je većina hidropotencijala iskorištena no moguće je izgraditi još oko 300 MW, više elektrana na rijeci Savi uglavnom kroz grad Zagreb, te još jednu hidroelektranu na rijeci Dravi kraj Osijeka, HE Kosinj i HE Senj 2.

Posljednjih desetak godina najviše je izgrađeno vjetroelekrana, čak 28 u kojima je instalirano preko 1100 MW, što je oko 20 posto ukupne instalirane snage EES-a Hrvatske, a one proizvode oko 15 posto ukupne električne energije. To je također nešto više nego u EU gdje se iz vjetroelektrana dobiva oko 12 posto električne energije. Faktor iskorištenosti VE u RH se kreće od 20-35 posto, a srednja dnevna snaga proizvodnje im je oko 300 MW.

Ako se promatra period od 2020., najviše je izgrađeno fotonaponskih elektrana uglavnom na krovovima objekata čija je ukupna instalirana snaga veća od 450 MW. Procjenjena godišnja proizvodnja im je oko 350 GWh što je nešto više od 2 posto ukupno proizvedene električne energije. U EU se iz fotonaponskih elektrana dobiva oko 5 posto proizvedene električne energije i tu se vidi veliki potencijal kojeg treba iskoristiti.

Treba i dalje značajno poticati instalacije fotonaponskih elektrana na krovovima objekata jer takve elektrane proizvode energiju na mjestu gdje se i troši te nema prijenosa energije na veće udaljenosti što smanjuje gubitke i potrebu za dodatnom izgradnjom mrežne infrastrukture. Osim navedenog predmetne elektrane na krovovima objekata imaju minimalan utjecaj na okoliš.

U 2023. u Hrvatskoj je bilo približno ukupno instalirano oko 5300 MW u svim elektranama. Maksimalna potrošnja u sustavu se javlja tijekom ljeta, zbog velikog broja turista i iznosi oko 3200 MW, minimalna potrošnja mjerena sa strane prijenosa iznosi 1200 MW i sve se češće javlja oko 14 sati tijekom dana (iako je prirodno potrošnja najmanja noću).

Na tu pojavu utjeće sve veći broj instaliranih fotonaponskih panela koji stvaraju privid smanjenja potrošnje, a zapravo je stvarna potrošnja u tom periodu veća. Prvi kvadrimestar (četveromjesečje) 2024. godine bio je dosta vlažan, pa je zahvaljujući tome u HE proizvedeno više od 2,5 TWh istovremeno je u VE proizvedeno 1 TWh, u istom periodu potrošnje je iznosila nešto više od 5 TWh.

Prati li Hrvatska uistinu očekivani porast interesa za solarnim panelima? Što je s energijom od dobivenom od vjetra?

U Hrvatskoj je pozitivno što vlada prvenstveno potiče izgradnju SE na objektima iz prethodno navedenih razloga. No usporen je razvoj većih SE iako i za njih ima dosta prostora posebice u slučaju agrosolara jer se njihovom izgradnjom potiče i poljoprivredna proizvodnja trajnih biljaka koje se zaštićuju od mraza ili tuče i ostalih vremenskjih nepogoda, a smanjuje se i isparavanje tla i izravna izloženost biljaka sunčevom zračenju.

Dodatno treba omogućiti i izgradnju fotonaponskih elektrana na ribnjacima i jezerima jer se na taj način smanjuje isparavanje vode i njena temperatura, ribama se omogućuje da budu zaklonjene od sunca te se smanjuju štete u proizvodnji koje uzrokuju kormorani i ostale ptice.

Izgradnju fotonaponskih elektrana na ostalim površinama treba ispravno valorizirati (napraviti kvalitetne analize dobrobiti na širu zajednicu) zbog utjecaja na okoliš. Slično je i u slučaju vjetroelektrana, do sada ih je izgrađeno već priličan broj, a uskoro će biti značajno više, pa je kumulativini utjecaj na okoliš je sve veći.

Mislim da bi u slučaju i SE i VE trebalo promijeniti zakonsku regulativu te uvjetovati suvlasništvo lokalnih zajednica zajedno s investitorima kako je to u Njemačkoj, Austriji i drugim razvijenim zemljama.

Kod nas investitori ostvaruju velike financijske koristi od izgradnje predmetnih postrojenja, lokalna zajednica dobiva nešto preko koncesija, no ima slučajeva gdje im se trajno narušava životni okoliš zbog buke, treperenja, bljeskanja i sličnog jer je inspekcijska služba malobrojna i manjkava.

Zbog toga često postoji otpor izgradnji predmetnih postrojenja, suvlasništvo u takvim postrojenjima bi sigurno olakšalo njihovu izgradnju te smanjilo eventualnu korupciju tj. povećalo transparentnost postupaka ishođenja dozvola.

Koliko se kod nas čeka na spajanje solarnih panela s mrežom?

Ovisno radi li se o priključenju fotonaponskog postrojenja na distribucijski sustav (elektrane do 10 MW), kada se priključenje realizira kroz nekoliko mjeseci, ili priključenju na prijenosni sustav u slučaju velikih elektrana, kada je za priključenje potrebno više godina, bez obzira o kakvoj se elektrani radi.

Najvažniji je odabir lokacije gdje se planira izgraditi elektrana, a s obzirom da više godina radimo na projektima u kojima se istražuju mogućnosti priključenja na sustav imamo svakakvih iskustava. Najčešće se investitori guraju u pasivne krajeve, gdje nema potrošnje i gdje je postojeća mrežna infrastruktura već prilično zauzeta postojećim tokovima snaga pa nema mnogo mogućnosti za priključenje bez ozbiljnih ulaganja.

U nekim slučajevima bih to usporedio s izgradnjom hotela na pustom udaljenom otoku, investitor bi želio izgraditi hotel, a onda očekuje od cijele zajednice (tj. HOPS-a ili HEP ODS-a koji su vlasništvu svih nas) da kupi trajekt, napravi mu luku, uspostavi redovitu liniju prema tom otoku, i osigura turiste koji će dolaziti ljetovati, kao i radnu snagu koja će raditi na otoku jer je hotel napravio na pustom otoku. I kad se to sve napravi onda će on dobro zarađivati.

Koje su glavne prepreke Hrvatskoj u snažnijem prelasku na čistu energiju dobivenu iz Sunca i vjetra?

Najveći problem je da se većina investitora fokusirala na područje između Zadra i Splita (100×200 km) gdje su planirali izgraditi više od 10.000 MW u VE i FN elektranama. Pri tome očekuju da operatori prijenosnog i distribucijskog sustava (znači svi mi) izgrade infrastrukturu za prihvat tolikog broja elektrana.

Još jednom napominjem da je maksimalna potrošnja Hrvatskog EES-a 3200 MW i da smo skoro samodostatni u proizvodnji. Da bi se tolika snaga prenijela prema sjeveru bilo bi potrebno izgraditi deset 400 kV dalekovoda, a mi za sada imamo jedan 400 kV dalekovod. Tko bi tu svu proizvodnju potrošio, sve okolne zemlje također ulažu u izgradnju OIE ili velikih NE poput Mađarske (da ne spominjem zapadne zemlje) neće tu biti velikog prostora za izvoz, pa treba biti realan.

Problem je da su sve te VE na istom vjetru pa kada puše sve proizvode, isto je i u slučaju velikih fotonaponskih elektrana na tom području. Puno bi lakše bilo ostvariti tranziciju da se dio elektrana planira izgraditi u Slavoniji gdje vodovi nisu opterećeni ili u okolici Zagreba gdje je najveća potrošnja pa energiju nije potrebno prenositi na velike udaljenosti.

Jedno od rješenja je da se umjesto prijenosa velikh količina električne energije planiraju i postrojenja za proizvodnju zelenog vodika elektrolizom vode, te da se na taj način potroši potencijalna velika proizvodnja električne energije. Vodik se onda može transportirati plinovodom, cisternama, brodovima ili se može koristiti kao čisto gorivo za različita prijevozna sredstva uključujući i brodove, kamionski prijevoz i slično.

Što su zapravo uska grla, zašto su problem i gdje ih imamo?

Uska grla ili zagušenja u prijenosu se pojavljuju na mjestima velike koncentracije proizvodnja, a gdje nije razvijena odgovarajuća mrežna infrastruktura. Prije dok je HEP bio jedinstvena kompanija koja je jedina gradila proizvodna postrojenja i mrežu, razvoj sustava je bio koordiniran.

Mrežna infrastruktura je planirana u skladu s planiranim proizvodnim postrojenjima više godina unaprijed, danas nedostaje takva koordinacija jer izgradnju proizvodnih postrojenja planira mnoštvo različitih investitora koji svi očekuju da im se mrežna infrastruktura prilagođava. Zbog toga je Dalmacija postala usko grlo.

Takav pristup je neprihvatljiv, jedino rješenje je da operator sustav bude proaktivan (što na žalost danas nije) te da unaprijed odredi lokacije budućih mrežnih postrojenja i vodova te da se na temelju takvih planova i raspoloživih sredstava ide u izgradnju, te da se naprave aukcije za na taj način realizirane kapacitete prijenosa.

Znači, odredi se 400 kV transformatorska stanica i pripadni dalekovod koji će se izgraditi u sljedećih npr. osam godina te da se objavi koliki će se kapacitet prijenosa na taj način omogućiti npr. 1000 MW te se provede aukcija na kojoj će se investitori natjecati tko će platiti više kako bi mu se omogućilo priključenje u tu planiranu 400 kV transformatorsku stanicu.

Iz dobivenih sredstava se onda izgradi 400 kV transformatorska stanica i pripadni dalekovod. Na taj način će se omogućiti razlikovanje ozbiljnih investitora od špekulanata kojih je danas najviše na tržištu i koji blokiraju izgradnju i mrežne infrastrukture i elektrana.

Kako stojimo s investicijama u visokonaponsku mrežu? Govori se o preusmjeravanju sektora brodogradnje u proizvodnju vjetroagregata. O čemu je riječ i kako bi to trebalo funkcionirati?

Investicije u visokonaponsku prijenosnu mrežu nisu zanemarive, no po mom mišljnju dio tih investicija je promašen. Zbog lošeg planiranja i nepostojećih projekata, sredstva koja su dobivena od EU će se potrošiti, a neće se riještiti problem. Npr. glavnina sredstava ulaže se u modernizaciju transformatorskih stanica i zamjenu transformatora, jer je to bilo nalakše napraviti da bi se sredstva utrošila, a time se neće riješiti problem zagušenja u mreži.

Istovremeno se ulaže u 220 kV dalekovode prema Dalmaciji gdje se mijenjuju vodiči čime se vrlo malo povećava prijenosni kapacitet za oko 30 posto (tj. s postojećih 300 MW na 400 MW) i onemogućava ulaganje u te vodove sljedećih 30 godina. Puno bolje rješenje je bilo postojeće 220 kV dalekovode podići na 400 kV razinu jer bi im se na taj način prijenosni kapacitet više nego udvostučio (s postojećih 300 MW na 800 ili više MW), a iskoristili bi se potojeći koridori (danas je najveći problem dobiti kooridor za izgradnju VN vodova jer se to čeka i po 10 godina, a dalekovod se izgradi za šest mjeseci).

Za pozdraviti je ulaganje u zamjenu podmorskih kabela koji su bili dotrajali i trebalo ih je zamijeniti. Da bi se problem prihvata 3000 MW ili više OIE trajno riješio trebalo bi izgraditi visokonaponski istosmjerni dalekovod između Splita i Zagreba kojim bi se omogućilo kvalitetno upravljanje tokovima snaga. Izgradnja takvih vodova je u velikom zamahu u najrazvijenijim zemljama Europe i svijeta koji kvalitetnije sagledavaju budućnost i ne posežu za zastrjelim rješpenjima.

Slično je bilo i kada se počelo s velikom izgradnjom vjetroelektrana prije 25 godina, kod nas u elektroprivredi je bilo puno skeptika pa je današnje kašnje posljedica tog nedjelovanja.

Koliki je potencijal naših otoka u proizvodnji čiste energije?

Naši otoci bi trebali težiti samodostatnosti i ne bi trebalo pretjerivati u izgradnji elektroenergetskih postrojenja na njima. S obzirom na udaljenost od obale prijenos većih količina električne energije nije opravdan zbog velikih gubitaka, a istovremeno bi se prekomjernom izgradnjom proizvodnih postrojenja uništilo vrijedno zemljište i turistički potencijal netaknute prirode.

Iskoristimo li sve što proizvedemo na dobar način, gdje nam završe viškovi?

Ne, zbog ograničenih kapaciteta skladištenja samo dio viškova pohranjujemo koristeći reverzibilnu HE Velebit, za sustav bi bilo puno bolje kada bi se izgradila još koja reverzibilna hidroelektrana (npr. RHE Korita ili RHE Vinodol) na taj način bi mogli puno više električne energije pohraniti te ju korisiti kada joj cijena na tržišti naraste.

Ovako, kada ima puno kiše npr. tijekom proljeća istovremeno imamo i veliku proizvodanju u VE, kao i susjedne zemlje (BiH i Srbija) pa svi prodajemo viškove po relativno niskim cijenama. Baterijski spremnici su još dosta skupi no u budućnosti će i oni omogućiti pohranu većih količina energije.

Je li realno očekivati da će Hrvatska u budućnosti postati izvoznica održive energije? Imamo li dovoljno infrastrukture za to?

Što se tiče povezanosti sa susjednim sustavima, tu moram pohvaliti operatora sustava, Hrvatska je najpovezanija zemlja s obzirom na proizvodne kapacitete u Europi. Prekogranični kapaciteti su nam veći od 10.000 MW, a maksimalna potrošnja nam je 3200 MW, znači imamo prostora i za velike prijenose preko našeg sustava.

No problem je povezivanje južnog dijela sustava gdje su nam i postojeće HE i VE te gdje se planira izgradnja velikog broja novih SE i VE. Što se tiče izvoza potencijala imamo iako s obzirom na ulaganja i ostalih zemalja u OIE bi se trebali usredotočiti na korištenje OIE za proizvodnju vodika i ostalih energenata jer takva diverzifikacija značajno smanjuje rizike plasmana različitih energenata na tržište.