Energetska održivost odnosno neovisnost osnovni je cilj svakog gospodarstva i države s obzirom na to da o pristupu energentima ovisi uspješnost svake ekonomije. Hrvatska se ubraja među zemlje visokih energetskih potencijala s obzirom na potencijale prirodnog plina i nafte, ali i vode, ali ti potencijali nisu dovoljno iskorišteni.  Zapravo, Hrvatska je u situaciji da svake godine bilježi pad proizvodnje iz vlastitih sredstava, a rast uvoza pa je akademik Mirko Zelić nekoliko puta upozoravao da će za desetak godina Hrvatska ovisiti više od 90 posto o uvozu energenata. 

Noviji podaci pokazuju je ukupna proizvodnja primarne energije na razini od 230 petadžula. Ipak, više od činjenice da hrvatska troši dvostruko više primarne energije nego što proizvodi zabrinjava trend pada proizvodnje energije. Tako se bilježi prosječni godišnji pad proizvodnje nafte od desetak posto dok je pad proizvodnje plina i brži odnosno oko 15 posto godišnje te će se u potpunosti ugasiti do 2035. godine ako se ne osiguraju nove investicije u istraživanja i novu proizvodnju. 

Nova strategija nužna
Uz pretpostavku novih otkrića, udio domaće proizvodnje nafte u potrošnji može dostići do 30 posto u 2030., dok bi udio domaće proizvodnje plina u potrošnji mogao doseći 53 posto u 2030. Naime, u ovom trenutku prema dostupnim podacima koji sežu u 2016. Hrvatska uvozi i do 40 posto električne energije, oko 47 posto prirodnog plina te više od 76 posto potreba za sirovom naftom, ali negativni trendovi ako se stvari na terenu ne promijene, nisu optimistični.  Naime, proizvodnja nafte bez novih istraživanja pasti će do 2050. godine ispod razine od 2500 barela, dok će potrošnja i tada biti oko 15 tisuća barela dnevno.

S plinom je budućnost još drastičnija pa se tako predviđa stabilna potrošnja prirodnog plina na razini od 2700 do 2800 milijardi kubika, dok bi se proizvodnja do 2050. mogla svesti na svega 250 milijuna kubika plina, odnosno bila bi zanemariva. Kako bi se zaustavili negativni trendovi u tijeku je izrada nove Strategije energetskog razvoja koja će se temeljiti na sigurnosti opskrbe energijom te će se fokusirati na tri cilja, a to su fleksibilna i održiva proizvodnja energije kroz smanjenje ovisnosti o uvozu energije zaustavljanjem pada domaće proizvodnje, bolja povezanost energetske infrastrukture kroz razvoj nove infrastrukture i alternativne dobavne pravce energije te veća energetska učinkovitost kroz razvoj mjera za rast učinkovitosti potrošnje energije.

Europska Unija je u okviru energetske politike definirala pet glavnih stupova energetskog razvoja, a to su sigurnost opskrbe, integracija u jedinstveno EU tržište, smanjenje potrošnje energije, smanjenje emisije CO2 iz energetskog sektora te poticanje istraživanja i razvoja. Ujedno, postavljeni su i konkretni ciljevi koji se moraju postići do 2020. godine, a koji podrazumijevaju da se barem 20 posto bruto neposredne potrošnje ostvaruje iz obnovljivih izvora energije, da se za 20 posto smanji ukupna potrošnje energije provedbom mjera energetske učinkovitosti te da se za 20 posto smanji emisija stakleničkih plinova. 

Obnovljivi izvori sve isplativiji
Prema zadnjim Eurostat podacima Hrvatska je neke od tih ciljeva već ispunila s obzirom na to da je udio obnovljivih izvora energije u potrošnji energije u EU nastavio je rasti do gotovo 17 posto, ali je Hrvatska uslijed visokih hidropotencijala iznad prosjeka s 28 posto energije proizvedene iz obnovljivih izvora. Švedska je apsolutni lider u Europskoj Uniji jer oko 54 posto energije koju proizvodi dobiva obnovljivim izvorima energije.

Međutim solarna i vjetroenergija u ukupnoj proizvodnji zauzimaju nizak udio pa se na njih tijekom 2016. odnosilo svega 6 posto proizvodnje električne energije. Hrvatska je tada imala instalirano oko 50 megavata fotonaponskih postrojenja, Slovenija ima pet puta više, a Njemačka koja je znatno ulagala u solarne elektrane ima oko 41 tisuću megavata. Zagovornici solarne energije tvrde da bez obzira na ispunjavanje europskih ciljeva treba ulagati u solarnu i vjetroenergiju, a tvrde da je moguća isplativa proizvodnja iz fotonaponskih sustava čak i bez poticaja iz državnog proračuna. Tako je prema najsvježijim informacijama u Njemačkoj u kolovozu 2017. ugovarana cijena od 49 eura po megavatsatu iz velike solarne elektrane te oko 43 eura po megavatsatu iz vjetrene elektrane.

Za usporedbu očekivana cijena za nadolazeće mjesece na mađarskoj burzi energije iznosi između 50 i 80 eura po megavatsatu, a u zemljama s većom godišnjom insolacijom, poput Hrvatske su cijene proizvodnje još povoljnije. Tako se može vidjeti podatak da je u Iraku solarna elektrana građena uz ugovor o otkupnoj cijeni od 35 eura za megavatsat, a u Meksiku tek 17,5 eura po megavatsatu. Zaključno, Hrvatska ima prirodne zalihe energenata koje treba iskoristiti kako ne bi postali potpuno ovisni o uvozu energije i energenata iz drugih zemalja, a proizvodnja iz obnovljivih izvora energije može biti profitabilna i uz niske ili nikakve poticaje iz državne blagajne.