Čelično pravilo prognoziranja koje je formulirao američki ekonomist Edgar Fiedler – kako možemo biti sigurni da smo u krivu već u trenutku kada napravimo prognozu, ali zato ne možemo znati kada i koliko ćemo pogriješiti – neobično se okrutno manifestiralo u protekle dvije godine. Niz neuobičajenih poremećaja odrazio se na funkcioniranje gospodarskih mehanizama i projekcije činio zastarjelima već u trenutku objavljivanja. Osobito su griješile projekcije inflacija koje su od sredine 2021. ustrajno i zamjetno nadmašivala projekcije.

Profesionalni prognozeri – uključujući i one iz središnjih banaka – ipak su proteklih mjeseci djelomično popravili narušenu vjerodostojnost. Otkad je krajem prošle godine dosegla vrhunac, silazna putanja inflacije u europodručju se učvrstila, kao što su projekcije opetovano i navješćivale.

Proces povratka inflacije prema cilju ipak neće biti brz ni ravnomjeran. Inflacija će tako i dalje oscilirati od mjeseca do mjeseca zbog međudjelovanja još uvijek povišene neizvjesnosti i cijena energenata i sirovina, ali i ‘ispiranja’ prošle volatilnosti iz godišnjih stopa inflacije.

Snažno tržište rada

Rizici da inflacija znatnije odstupa od projekcija i dalje su naglašeni, ali su znatno uravnoteženiji no lani. Opasnost da se inflacija pokaže tvrdokornijom od očekivanja je, uz rizike za cijene energenata i sirovina koji proizlaze iz globalnih geopolitičkih tenzija, uglavnom povezana s iznimno snažnim tržištem rada i rekordno niskim stopama nezaposlenosti. Takvo stanje na tržištu rada za sada održava rast plaća iznad razina koje su u skladu s povratkom inflacije na ciljanu razinu od dva posto, ako profitne marže barem djelomično ne apsorbiraju rast plaća, što su i očekivanja Europske središnje banke.

No, ne može se isključiti ni mogućnost da će zaoštravanje monetarne politike i usporavanje gospodarske aktivnosti približiti inflaciju cilju i prije od 2025. godine, kako se trenutno predviđa. Zato ćemo u Upravnom vijeću Europske središnje banke i dalje pomno pratiti svaki novi podatak koji se objavi i po potrebi prilagođavati monetarnu politiku promjeni izgleda za inflaciju.

Središnji bankari za sada su pokazali da su u stanju ukrotiti inflaciju bez pretjerane štete za gospodarstvo ili financijski sustav. Rast se znatno usporio kao posljedica viših cijena energenata i skupljih izvora financiranja, ali europodručje nije potonulo u recesiju. Nastavak usporavanja inflacije i postupni oporavak realnih plaća trebali bi pogurati rast osobne potrošnje. Rast bi trebala potpomoći i inozemna potražnja potaknuta jačanjem globalnog gospodarstva. Ako ne bude većih novih šokova, a do recesije ipak dođe, to će biti jedna od najkraćih i najplićih ikad zabilježenih recesija.

Domaće se gospodarstvo iznimno dobro nosi s ‘čeonim vjetrovima’ nepovoljnog međunarodnog okružja i zaoštrenih uvjeta financiranja. Kad su prije godinu dana postale vidljive naznake usporavanja pod utjecajem posustajanja velikih europskih gospodarstava, snažan skok inozemne potražnje za uslugama ponovno je potaknuo rast. Sredinom ove godine u sličnim se okolnostima presudnom pokazala fiskalna ekspanzija, uvelike usmjerena na rast plaća, i posljedično jačanje potrošnje.

Rastu dohodaka i potrošnji pridonosi i popravljanje uvjeta razmjene povezano s rastućim cijenama u turizmu i smanjenjem cijena uvoznih energenata i sirovina. Važna je i uloga rekordnih isplata sredstava iz europskih fondova koje financiraju rast javnih investicija. U četvrtom je tromjesečju tako već vidljivo jačanje domaće potražnje, a domaće gospodarstvo bi zamah trebalo održati i naredne godine, uz rast koji bi mogao nadmašiti ovogodišnji.

Očekivano ubrzavanje rasta djelomično odražava i reviziju očekivanja za ovu godinu na niže s obzirom na činjenicu da je Državni zavod za statistiku nedavno spustio procjene rasta za prvu polovicu ove godine. U uvjetima pada nezaposlenosti na minimume u vremenskom rasponu od nekoliko proteklih desetljeća, i na domaćemu su tržištu rada, unatoč snažnom uvozu radne snage, sve izraženiji manjkovi koji ograničavaju gospodarski rast i dodatno potiču rast plaća.

Pritom rast zaposlenosti u stopu prati ekspanziju ekonomskih aktivnosti, što znači da se zaustavio rast proizvodnosti, koji predstavlja jedini dugoročno održivi izvor povećanja životnog standarda. Stagnacija proizvodnosti vjerojatno je djelomično vezana uz strukturu rasta koji se trenutno temelji na segmentu uslužnih djelatnosti s nižom dodanom vrijednosti. Ipak, usporavanje rasta proizvodnosti djelomično bi moglo biti i strukturne naravi, povezano s promjenama preferencija radnika nakon pandemije poput želje za kraćim radnim vremenom ili veće sklonosti za radom od kuće.

Optimizam potrošača

Uz stagnaciju proizvodnosti, borbu s inflacijom otežavaju i jačanja potrošačkog optimizma koju podupire snažno kreditiranje stanovništva, za stambene kao i potrošačke svrhe. S druge strane, transmisija monetarne politike snažna je tamo gdje je za borbu s inflacijom najvažnije.

Kamatne stope na kredite i depozite poduzeća rasle su brzo i snažno pa su krediti poduzećima još sredinom godine prestali rasti. Inflacijski diferencijali u odnosu na europodručje, koji su trenutno određeni većom zastupljenosti skupe hrane u potrošnji i uspjesima turističkog sektora, svakako ne mogu predugo ostati povišeni ako nisu praćeni odgovarajućim rastom atraktivnosti roba i usluga koje nudimo svjetskom tržištu jer dovode do gubitka konkurentnosti i deflacijskih pritisaka na cijene.

Kojim god putem gospodarstvo krenulo u narednoj godini, kako je zamijetio još spomenuti Fiedler, sigurno je da će javnost od prognozera i dalje očekivati veću preciznost nego je oni mogu isporučiti. A prognozeri će, u skladu s Fiedlerovim savjetom, i dalje učestalo revidirati svoje projekcije.