Riječ "privatizacija" nezasluženo je postala sinonim pljačke, kriminala, korupcije – i svega negativnog što se može prišiti tržišnoj ekonomiji i poduzetništvu.

Plašenje privatizacijom postalo je, čini se, vrlo učinkovit alat za zastrašivanja sve brojnijih populista u našoj zemlji. (Pred)izborna godina i ekonomska kriza u kojoj, slučajno ili ne, najviše problema u poslovanju imaju neprivatizirane tvrtke u apsolutnom ili većinskom vlasništvu države, najbolje je vrijeme da se iz naftalina prošlosti izvuku sve loše i promašene privatizacije kao krunski dokaz da je svaka privatizacija nepoželjna i loša. No, je li zaista tako? 

Otvoreno tržište
Ne treba nikoga podsjećati da su hrvatski građani samostalno odlučili napustiti samoupravljački socijalizam i izabrali otvoreno tržište i kapitalizam. To je značilo da svjesno odustajemo od modela u kojem tvrtkama u državnom vlasništvu upravljaju radnici i sindikati ne vodeći nužno računa o održivosti i profitabilnosti poslovanja. U tranzicijskom procesu u većini tih tvrtki trebalo je provesti privatizaciju i promijeniti način rada kako bi one postale tržišno uspješne. Rezultat tog procesa možemo vidjeti u mnogim poznatim i uspješnim hrvatskim tvrtkama i brandovima. Izaberite bilo koju tvrtku koja danas uspješno posluje, zapošljava i puni državni proračun, a koja je postojala i u bivšoj državi, i znat ćete da je uspješno privatizirana.

Naravno, kao i u svakom procesu bilo je grešaka i u procesu privatizacije i istinski loših privatizacija. Ali ne zato jer je privatizacija  sama po sebi loša, već zato što je proces privatizacije proveden loše i neodgovorno. Nitko ne spori činjenicu da loše provedene privatizacije treba ispitati i tražiti odgovornost onih koji su ih omogućili. No, umjesto da pristajemo na populističko razmišljanje da su sve privatizacije loše i da od njih treba odustati i zakonom ih zabraniti, bilo bi mudrije, i za zemlju korisnije, osigurati da svaki budući proces privatizacije bude transparentniji i profesionalniji, s jasnom odgovornošću institucija i ljudi koji ga provode. Greške treba uočiti, ispraviti i korigirati, odgovorne sankcionirati, ali ne treba zaustavljati proces koji je nužan, koji daje dobre rezultate i donosi uspješnije poslovanje.

Nedavno smo svjedočili kako se i privatizacija Croatia osiguranja koje je provedena transparentno, na međunarodno javnom natječaju, radi političkih razloga i predizbornog vremena neodgovorno i neopravdano dovodi u pitanje. Što je alternativa privatizaciji? Država danas u većinskom vlasništvu ima preko 4.200 tvrtki od kojih veliki broj ima problema u poslovanju i nema perspektivu ako se s njima ne počne odgovorno i tržišno upravljati, dakle, ako ih se ne privatizira. Do ulaska u EU, te su tvrtke imale komotnu poziciju jer je država uvijek mogla uskočiti s nekim jamstvom ili posudbom iz proračuna, no takva praksa sada više nije moguća. To nas dovodi do apsurdne situacije koju vidimo na primjeru Imunološkog zavoda.

Tvrtka, koja godinama propada i loše posluje, ne smije se privatizirati jer je pritisak javnosti/sindikata prevelik, pa se iz tvrtke preimenuje u ustanovu kako bi ju i dalje mogli financirati porezni obveznici. Sve ostaje po starom  (za što se sindikati zdušno bore) pa ćemo za nekoliko godina nakon još nekoliko stotina milijuna koje će dati hrvatski građani imati ponovo istu priču i ogromne dubioze koje će netko drugi morati rješavati. Privatizacija nema alternativu. 

Jasan stav
Moramo se kao država odrediti što je nacionalni interes, što mora ostati u državnom vlasništvu, a što treba privatizirati. Bilo bi dobro oko toga imati jasan i jedinstven stav. I nakon toga osigurati jasna pravila i transparentnost procesa privatizacije, učinkovit mehanizam kontrole kao i učinkovito penaliziranje odgovornih za eventualne propuste te krenuti u provedbu odlučno, odgovorno bez politikantstva i populizma kojem u ovom procesu uistinu nema mjesta. To je jedini način da sačuvamo radna mjesta, znanje i proizvode koji imaju i moraju imati mjesta na globalnom tržištu.  

Davor Majetić, glavni direktor HUP-a