U zelenim politikama Hrvatska nije dobar EU učenik. Dok zajednica europskih zemalja nalaže klimatsku neutralnost do 2050. te smanjenje emisija štetnih plinova za 55 posto do 2030., odnosno manju ovisnost o velikom zagađivaču – fosilnom gorivu – Hrvatska ga se objeručke drži. I to unatoč ogromnom potencijalu u obnovljivim izvorima energije.

Našu ovisnost o fosilnim gorivima i zaostajanje u provođenju zelenih politika dokazuje i rad Leonarde Srdelić, više asistentice na Institutu za javne financije (IJF).

Rad “Okolišni porezi u Hrvatskoj i Europskoj uniji” objavljen u Osvrtima IJF-a, otkriva da je udio prihoda od okolišnih poreza u BDP-u u Hrvatskoj među najvišima u Europskoj uniji te da, suprotnom EU trendovima, raste. Rješenje za ovakvu situaciju itekako postoji i leži u uvođenju novog poreza – onoga na ugljik, kakav ubiru brojne države članice.

Potražnja za energentima
Srdelić u svojoj analizi navodi da su prihodi od okolišnih poreza u Hrvatskoj porasli s 0,6 milijardi eura 1995. na 2,3 milijarde eura u 2022. te da su prosječno godišnje rasli po stopi od 5,8 posto. S tim iznosima udio prihoda od okolišnih poreza u 2022. iznosio je 3,3 posto BDP-a, što je jedan od najviših udjela unutar EU-a, odmah iza Grčke i Bugarske.

“Većinu rasta generirali su porezi na energente, dok su porezi na transport te zagađenje i prirodne resurse pridonijeli u manjoj mjeri”, objašnjava autorica. Dodatno, navodi, usporedba trendova udjela prihoda od okolišnih poreza u BDP-u pokazuje da je u Hrvatskoj taj udio u prosjeku rastao, dok je na razini EU-a u prosjeku zabilježeno smanjenje, s 2,6 posto u 1995. na 2 posto u 2022. godini.

Ovi rezultati nikako nisu dobri kada se zna da su okolišni porezi ključan fiskalni instrument EU-a u borbi protiv negativnog utjecaja na okoliš te da su postavljeni tako da zagađivači plaćaju više. Analiza Leonarde Srdelić pokazuje i da su u tim politikama razvijene zemlje bitno naprednije od skupine kojoj pripada i Hrvatska. Brojke tako pokazuju da je udio okolišnih poreza u BDP-u viši u zemljama južne i istočne Europe, a niži u zemljama zapadne i sjeverne Europe.

Čemu možemo pripisati rast prihoda od okolišnih poreza u Hrvatskoj? Primarno rastu potražnje za energentima, posebno fosilnim gorivima, kaže Srdelić. Kako mlada znanstvenica objašnjava u analizi, rast okolišnih poreza može biti rezultat tri scenarija: smanjena ukupnog BDP-a, povećanje stope okolišnih poreza ili rasta potražnje za dobrima i uslugama koje su predmet oporezivanja. Kako je BDP u promatranom razdoblju u prosjeku rastao, a porezna stopa se nije znatno mijenjala ostaje samo jedan odgovor.

“Visok udio prihoda od okolišnih poreza u BDP-u implicira daljnju ovisnost o fosilnim gorivima te ukazuje da mjere za poticanje energetske učinkovitosti i tranziciju prema obnovljivim izvorima energije nisu dovoljno efikasno implementirane u usporedbi s ostalim članicama EU-a”, kaže Srdelić.

Znatne oscilacije
Potvrđuje to i praćenje intenziteta emisija CO₂ koji prema analizi Srdelić u Hrvatskoj znatno oscilira, i vezan je uz gospodarsku aktivnost, dok se na razini europodručja uočava stabilan trend smanjena emisije CO₂ po jedinici proizvedene energije.

Za ovo zaostajanje postoji rješenje – novi porez – i to onaj na ugljik. Riječ je o porezu, objašnjava Srdelić, kojim se izravno utvrđuje cijena emisija ugljika te naplaćuje fiksni iznos po svakoj toni ispuštenoga CO₂. Prva ga je, još 1990., uvela Finska, a njezin su primjer ubrzo počele slijediti i druge zemlje, poput Švedske, Danske, Francuske, Slovenije… No, ne i Hrvatska.

“Za zemlje poput Hrvatske porez na ugljik predstavlja metodološki pristup koji može omogućiti stabilnije i predvidljivije smanjenje emisija. Prihodi generirani ovim porezom mogu se reinvestirati u zelene projekte, poboljšanje infrastrukture te razvoj tehnologija koje doprinose smanjenju ovisnosti o fosilnim gorivima”, navodi Srdelić. Fiskalna politika tako ima svoju ulogu u kreiranju efikasnijih održivih politika. Hoće li je iskoristiti ovisit će o političkoj volji.