Simbol Zagreba se, stotinu dana nakon potresa, napokon vratio u centar grada – plavi tramvaj ponovno vozi preko Trga bana Jelačića. Svih sedam linija je opet tu, među njima i tramvaj br. 11, koji ide skoro ravnom linijom istok – zapad i preko Trga povezuje Črnomerec i Britanac s Kvatrićem, Maksimirom i Dubravom, odnosno novim okretištem Dubec.
Ta je linija nekako ‘najzagrebačkija’, pa nije čudo što je u jedanaesticu smještena radnja zagrebačke verzije predstave Stilske vježbe, u kojoj su Pero Kvrgić i Lela Margitić glumili punih 50 godina, od 1968. do 2018. i uvrštena je u Guinnessovu knjigu rekorda kao najdugovječnija kazališna predstava na svijetu s istom glumačkom postavom.
Simbolika tog tramvaja bila je privlačna i kasnijim generacijama, pa su dvojica hrvatskih repera, Target i General Woo, sredinom 90-ih svoj bend nazvali Tram 11, po tramvaju koji spaja kvartove u kojima žive.
Nekoć slikovita jedanaestica, koja je kao gradski simbol ovjekovječena i na navijačkom muralu u ulici baruna Trenka, više ne nalikuje onoj legendarnoj ‘treski’ tvornice Đuro Đaković, u kojoj ste morali paziti na ravnotežu u zavojima. To je sada moderan, niskopodni i klimatizirani tramvaj u kojem međutim više nema ljudi, a i ovi malobrojni koji u njega uđu nose maske, tako da nećete prepoznati poznanika čak niti ako vam sjedi prekoputa.
I dok su drugom gradskom simbolu, kumicama s Dolca, trebala svega tri tjedna za povratak, tramvajima je bilo potrebno više od tri mjeseca, jer je trebalo provjeriti prugu i učvrstiti žice naponske mreže, pričvršćene na zgrade koje su stradale u potresu.
Tramvaj mili Ilicom. Nije ni prije jurio tom zavojitom ulicom, ali sada ida još polaganije, kako ne bi vibracijama stvorenim svojom težinom dodatno oštetio kuće i ponovno preplašio stanare koji se trzaju na svaki šum još od 22. ožujka. Tog je dana centar razrušen, opustošen i ubijen. Iako se činilo da će ga povratak tramvaja oživjeti, to se nije dogodilo, jer se u grad nisu vratili njegovi stanovnici. Sada je ionako ljeto, kad svatko tko može bježi na more, no svi će se oni jednom morati vratiti, a u gradu će mnoge dočekati stanovi bez grijanja i tople vode, bez kojih su ostali onog dana kad im je potres porušio dimnjake.
Upravo su ti nesretni veliki zidani dimnjaci iznjedrili nove zagrebačke junake, alpiniste i vatrogasce, jer oni su ostatke tih cigli skidali s krovova. Međutim, ta je slava zaobišla one koji o dimnjacima cijeli život skrbe – dimnjačare, koji su među nekim Zagrepčanima čak postali omraženi, jer ih krive za to nemaju plina i tople vode, ili pak misle da ih neopravdano stopiraju u planiranoj sanaciji dimnjaka u kućnoj radinosti.
FOTO: Saša Paparella
Bio je to povod za razgovor sa Snježanom Boršić, prvom hrvatskom dimnjačarkom s položenim majstorskim ispitom i vlasnicom obrta Snježana, koji je 1987. osnovao njen otac, dimnjačarski veteran Slavko Jambrešić. Nakon što je Snježana preuzela obiteljski posao, s vremenom joj se pridružio suprug, a potom i djeca. Obrt Snježana sada zapošljava desetero dimnjačara i skrbi o oko 20.000 zgrada od središta Zagreba dalje prema istoku, dakle upravo u zoni koja je najviše stradala u potresu.
“U vrijeme potresa nismo radili zbog koronavirusa, jer smo svi bili doma u karanteni. A onda su nam par sati nakon potresa počeli zvoniti telefoni i do danas nisu prestali. Sve donedavna zvonile su nam po četiri linije istodobno. Ništa čudno, jer u potresu su skoro svi dimnjaci o kojima skrbimo oštećeni, a njih između 40 i 50 posto se srušilo. Već prvog dana naši su ljudi hodali po krovovima i odštopavali dimnjake, što inače nije njihov posao, ali htjeli su pomoći očajnim i preplašenim sugrađanima. Naredni su tjedni bili ubitačni, u našem uredu na Kvatriću smo znali biti i do tri sata ujutro, a dimnjačari su po cijele dane hodali po opasnim, napola srušenim tavanima. Dali su sve od sebe, iako su ti tavani i dimnjaci prave katakombe i ponekad je teško shvatiti tko se koristi kojim dimnjakom i je li taj uopće u funkciji.
Unatoč tome, od svih koji su bili angažirani u potresu samo smo mi nekako postali omraženi, iako stvarno dajemo sve od sebe kako bi ljudima pomogli. Stvarno suosjećamo s cijelom situacijom, ali važno je znati što je točno naš posao – mi pregledavamo dimnjake, očistimo ih i ako treba ocijenimo jesu li ispravni, ali ih ne popravljamo. Također, mi ne zatvaramo niti otvaramo plin, već se time bavi isključivo Gradska plinara, tako da nema smisla ljutiti se na dimnjačare koji samo rade posao za koji su školovani i ovlašteni”, napominje naša sugovornica.
FOTO: Saša Paparellasssss
U nekim slučajevima, kako ne bi cijela zgrada ispaštala zbog jednog lošeg dimnjaka, Plinara je parcijalno jednim građanima pustila plin, a drugima bi plombirala dovod tog energenta. Međutim, mnogi građani sami su skinuli plombe sa svojih bojlera i izvrgnuli se opasnosti.
Ako su nakon zatvaranja glavnog voda stanari neke zgrade htjeli ponovno dobiti plin, uvjet Gradske plinare bio je pozitivan atest ovlaštenog dimnjačara. Kako se dimnjačarskim poslom bavi svega 25 tvrtki, a oštećenih zgrada u Zagrebu je oko 25.000, trebalo je vremena da svi dođu na red. Kad su se pojavili dimnjačari, od dečki u crnim odorama, s kuglom od gusa obješenom preko ramena, ponekad se očekivalo da na licu mjesta izdaju pozitivan atest. Takvo što nije moguće, pa su se građani ljutili.
“Zbilja ne znam zašto smo im postali krivi za sve. Neki su se čak potrudili doznati gdje moja obitelj i ja živimo pa su nam dolazili s maskama na licu pred kuću i prijetili jer su ostali bez grijanja. Na kraju smo mi ispali neke babaroge koje stanarima zatvaraju plin. Htjela bih da ljudi shvate kako smo mnogima od njih spasili život jer im nismo htjeli olako davati ateste. Mi svojim potpisom na atestu garantiramo za njihov dimnjak i za njihove živote, a ako se nekome nešto loše dogodi možemo otići u zatvor, pa itekako dobro pazimo što radimo”, objašnjava Snježana.
FOTO: Snježana Boršić
Dio građana uzrujanih zbog potresa nije imao dovoljno razumijevanja, pa se na terenu svašta događalo. U Ilici su suvlasnici jedne zgrade zaključali dimnjačare na tavanu i pred ta vrata stavili dvojicu korpulentnih stanara. Dodatno su zaključali i ulazna vrata, gdje su također postavili stražu i rekli dimnjačarima – “ne idete vi nikamo, odavde nećete izaći sve dok nam ne date pozitivan atest”, iako je to dokument koji se može izraditi samo u uredu i iziskuje dosta rada i crtanja. Srećom je jedan od tih stanara u nekom trenutku shvatio da zapravo zlostavljaju dimnjačare i oduzimaju im slobodu, a za to se može i sudski odgovarati, pa im je potajice otključao vrata i oni su šmugnuli vani.
U drugoj zgradi osmero stanara se dogovorilo da istovremeno svi zovu Snježanu, a ako im se nitko ne javi namjeravali su rano ujutro doći pred njenu kuću. Neki su slali poruke usred noći, a jedan je došao u ured, rekao da ima koronu i zaprijetio da će ih kašljanjem sve zaraziti ako odmah ne dobije pozitivan atest, iako mu je dimnjak bio u lošem stanju.
“Važno je znati da se na krovu vidi samo jedan dio dimnjaka, no ispod se nalazi onaj temeljni, izvana nevidljivi dio. Građani godinama nisu na dimnjake obraćali pažnju osim na gornji dio jer njega se vidi, a može biti i opasan ako cigle počne padati na cestu, pa su taj vrh dimnjaka redovito sanirali. Međutim, taj vidljivi dio dimnjaka je nešto poput auspuha na automobilu, po njemu ne možete ocijeniti u kakvom je stanju cijeli dimnjak. Prije potresa teško nam je bilo građane uvjeriti koliko su dimnjaci važni, a u slučaju nebrige i opasni. Da se vratim na usporedbu s automobilima – kad otiđete na tehnički pregled, nećete se svađati kad vam ovlaštena osoba kaže što mora popraviti na vozilu, no nama će svatko reći da pretjerujemo. Ljudi su mislili da se mi samo šećemo i uzimamo im novce, dimnjačare nisu shvaćali dovoljno ozbiljno, a nije im jasno da bi zbog neispravnog dimnjaka mogli nastradati.
Ipak, nitko nije mogao očekivati da će se baš tako puno tih zidanih dimnjaka srušiti. Ljudi su većinom znali da nakon potresa moraju zatvoriti plin. Međutim, mnogima nije jasno da su im dimnjaci stari po 100, 200 pa i više godina, pa zamislite u kakvom je stanju materijal koji vezuje te cigle? Neki čak kažu – pa dobro je radio 200 godina, zbilja ne znam zašto ne bi i dalje, što sad odjednom ne valja? Pa kao da nije bilo potresa koji je dodatno rasklimao te stare dimnjake”, kaže naša sugovornica.
Ogroman je problem u obnovi centra Zagreba nastao zato što se dimnjak od cigle, ako je jednom zbog neispravnosti zatvoren, po zakonu više ne smije pustiti u funkciju.
“Mi nismo nikome dali atest za zidani dimnjak jer radimo po zakonu i time ljudima spašavamo živote. Između ostalog, zakon točno propisuje vrstu cigle od koje mogu biti izrađeni dimnjaci, a to su i neki drugi uvjeti koje ti stari zidani dimnjaci ne ispunjavaju. Mnogi pokušavaju nekako pokrpati svoje dimnjake, ali nije lako tako dobro ga popraviti da možete biti sigurni da nigdje ne propušta. U nizu slučajeva dimnjak izvana izgleda dobro, bez ikakvih oštećenja i tek kad kroz njega spustite dimnjačarsku kuglu shvatite da je zaštopan i opasan. Jedan od takvih slučajeva bio je u zgradi u Dežmanovom prolazu, gdje se u naizgled čitavom dimnjaku pomaknula jedna jedina cigla i blokirala dimovod, koji se zato ne smije koristiti sve dok taj problem nekako ne bude riješen. Zapravo bi najbolje bilo svaki oštećeni dimnjak srušiti do poda tavana, a ako ne, onda barem do dijela koji je zdrav i onda gore staviti dimnjak od nekog lakšeg, modernijeg materijala, ljudi stavljaju inox, plastiku, jer dimnjak se mora prilagoditi tipu ložišta”, kaže Snježana Boršić.
Zidane dimnjake više ne brane niti gradski zaštitari spomenika kulture, ipak su dozvolili i druge materijale koje potom treba sakriti maskom, kako bi dimnjaci izgledali kao da su od cigle.
Od svih zgrada o kojima Snježana skrbi, tek tri dosad uspješno sanirale svoje dimnjake i sve tri su uvele kondenzacijske bojlere.
FOTO: Snježana Boršić
“I tu je nastao problem jer se građane navodno tjeralo da uvedu te moderne bojlere, dimnjačare se čak počelo nazivati ucjenjivačima, iako ih mi ne ugrađujemo niti prodajemo. EU je doduše preporučila te bojlere jer su bolji, sigurniji i dugoročni od onih prijašnjih, ali nitko ne uvjetuje njihovo uvođenje. Mi smo samo jedna prolazna stavka. Postupak je takav da dimnjačar prvo pregleda dimnjak, a ako nije ispravan onda suvlasnici moraju donijeti odluku o tome kako će ga sanirati, pa se dogovore s upraviteljem zgrade ako ga imaju, angažiraju građevinskog i strojarskog inženjera, naprave projekt obnove dimnjaka. Tek kad sve to bude gotovo naši dečki ponovno provjere dimnjak i ako je sve u redu izdaju pozitivan atest”, objasnila nam je sugovornica.
“U početku je bilo jedno sivo razdoblje kad nitko nije znao što treba činiti, uključujući i upravitelje zgrada, a sada ipak imamo naputke. Neki i dalje čekaju da im netko dođe i sve riješi, drugi su brzo reagirali, iako ponekad i ishitreno, pa su sami išli obnavljati dimnjake koje sad moraju rušiti. Znam da se ljudima to ne da i nemaju novca, ali za obnovu dimnjaka moraš imati projekt i angažirati stručnjake”, kaže Snježana.
I dok je u centru jedna od glavnih briga očuvanje vizure starog Zagreba, u nekim dijelovima grada glavni problem dimnjačarima nisu građevine, nego ljudi koji ne vole kad im bilo tko uniformiran pokuca na vrata, tražeći pritom za svoju uslugu novac.
“U jednom pomalo kaotičnom i divljem kvartu, koji ne bih imenovala, uobičajeno je da se našim dimnjačarima prijeti puškama, noževima, sjekirama. Kad ostave svoje kugle pred vratima, često ih ukradu. Stanovnici tog kvarta nekad pozovu dimnjačara u dvorište, a onda na njega puste rotvajlera, pa naši dečki moraju bježati preko ograde… Neki se pak čude zašto im dolazimo i kunu se kako oni uopće nemaju dimnjake, a dimnjak mu strši nekoliko metara iznad krova. Ili pak nakon obavljenog posla kažu kako nemaju novaca za plaćanje usluge, a kad mu kažemo da nam može platiti neki drugi put, uzvrati – pa ja vam nikad nemam novaca! Neka su naselja toliko konfuzna da vam niti GPS ne pomaže, nedostaje po desetak kućnih brojeva, ili je cestu koju ste vidjeli na karti netko samovoljno zatvorio ogradom”, ispričala nam je Snježana Boršić samo neke od dogodovština s terena.
Potres u Zagrebu je promijenio položaj dimnjačara, ali i štošta drugo. “U mnogim zgradama se sada mijenjaju upravitelji zgrada ali i predstavnici suvlasnika, primjerice zato što se unatoč molbama drugih vlasnika nisu htjeli nimalo angažirati oko obnove. Pojedini predstavnici stanara već godinama ne žive u Zagrebu i nisu došli niti pogledati u kakvom im je stanju zgrada. Neki vlasnici stanova nas tek sada zovu, tri mjeseca nakon potresa, jer im dimnjaci prijete i ne znaju što bi s njima. Kad dođe jesen bojim se navale svih onih koji samo čekaju pomoć države i nisu se na vrijeme snašli. Kako se zima bude približila ponovno će početi panika jer mnogi zbog potresa i oštećenih dimnjaka neće imati grijanja”, najavljuje naša sugovornica, spremna da joj opet po cijele dane zvone sva četiri telefona.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Uključite se u raspravu