Prošla je još jedna turistička sezona u kojoj se Hrvatska hvali rekordnim dolascima i noćenjima te navodnim udjelom turizma u BDP-u od 20%, što čak i da je istina nije nužno dobro. Tim više što se struktura turističke potražnje za Hrvatskom od sredine 80-ih, kad su zabilježeni rekordi u ostvarenju turističkog prometa, nije značajnije promijenila, ističe u razgovoru za Poslovni dnevnik dr. sc. Oliver Kesar, izvanredni profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, gdje predaje na nekoliko kolegija posvećenih turizmu. 

Je li važan broj turista ili njihova struktura – zašto brojimo goste?
Nije toliko važan broj turista, koliko je važna izdašnost njihove potrošnje. Cilj je ostvariti što veće prihode uz što manji broj turista. Državni zavod za statistiku prati broj turističkih dolazaka i broj noćenja pa se to najčešće i citira. No, tek po financijskim rezultatima možemo utvrditi koliko je Hrvatska bila uspješna u prodaji turističkih usluga i doživljaja. Kretanje vrijednosti prosječne dnevne potrošnje po turistu zapravo će nam otkriti koliko je opravdano bilo korištenje slogana "full of life". 

Ministar turizma Anton Kliman pohvalio je turizam zbog visokog udjela u BDP-u. Je li to za hvaliti se?
I jest i nije, ovisno o kontekstu. Turizam je jedan od najstabilnijih nositelja gospodarskog rasta i razvoja Hrvatske, pa je njegov visok udjel u BDP-u zapravo odraz te gospodarske snage. No, visok udjel turizma u BDP-u upućuje na ovisnost Hrvatske o turizmu i slabost ostale ekonomske aktivnosti. Usput, Turistička satelitska bilanca za 2011. je pokazala da udjel turizma u BDP-u Hrvatske iznosi 14,3%, što je ipak relevantiniji podatak od ovih 20%.

Što pokazuju statistike o dolascima, je li se izmijenila struktura hrvatskog turizma? 
Globalno gledajući, struktura turističke potražnje za Hrvatskom od sredine 80-ih nije se značajnije promijenila. To je primarno posljedica geografskog položaja Hrvatske u odnosu na glavna emitivna tržišta, ali i povoljnog imidža na tim tržištima. Ipak, indikativno je da u strukturi ostvarenih noćenja turista danas u odnosu na sredinu 80-ih još ima manje noćenja koja potječu iz Njemačke i Ujedinjenog Kraljevstva kao izdašnih tržišta, a sve je više onih iz srednje i istočne Europe, čija je kupovna moć slabija. 

Koliko su relevantni podaci o prihodima od turizma? Je li to manje ili više od gotovo 8 mlrd. eura iz prošle godine?
Taj je podatak preuzet iz platne bilance koju vodi Hrvatska narodna banka, koja njime iskazuje vrijednost svih intervalutarnih transakcija koje su obavili inozemni građani u financijskim institucijama pretvarajući svoju valutu u kune, a u svrhu turističke potrošnje. Kako je nemoguće utvrditi jesu li sva ta promijenjena sredstva potrošena na turistička putovanja, tako je upitna i relevantnost ovog podatka, no kako boljeg pokazatelja nema, i ovaj je zadovoljavajući. Ipak, spomenutoj vrijednosti od 8 milijardi eura iz 2015. treba dodati potrošnju domaćih turista, koja je procijenjena na 1,7 milijardi eura, a koja se ne prati putem platne bilance. Naravno, od zbroja tih prihoda treba odbiti i ono što su hrvatski građani potrošili na turističkim putovanjima u inozemstvu, a koje HNB procjenjuje na oko 700 mil. eura godišnje. Uz problem sive ekonomije i plaćanja mimo fiskalizacije, tada je točnost podatka od 9 milijardi eura upitna.

Koliko od toga zarađujemo?
To je suštinsko pitanje. Od prethodno procijenjenih godišnjih neto prihoda u visini 9 milijardi eura trebaju se odbiti svi troškovi koji proizlaze iz razvoja turizma, ponajprije na uvoz proizvoda i usluga za potrebe turizma, plaćanje inozemnih djelatnika, kao i izvlačenje profita od strane inozemnih poduzeća koja se bave turizmom u Hrvatskoj. Primjerice, u ukupnoj vrijednosti proizvoda i usluga koji su potrošeni u turizmu ili za turizam uvozna dobra čine oko 40%, što je izdatak koji treba odbiti kad se procjenjuje godišnja zarada od turizma. Institut za turizam za 2011. je procijenio da je riječ o 4,6 milijardi eura izravne dodane vrijednosti koju je turizam ostvario te godine, što bi uz dodatak neizravnog učinka iznosilo oko 6,3 milijarde eura "čiste" zarade. Tome treba dodati i procjenu čiste zarade iz sfere sive ekonomije za koju se procjenjuje da iznosi najmanje 20% vrijednosti one registrirane.

Kakva je onda ta zarada? 
Fantastična! Mi ostvarujemo ovakve rezultate uz trajanje glavne sezone od samo četiri mjeseca te uz prosječnu iskorištenost smještajnih kapaciteta oko 18%. Lako je onda zamisliti kako bi bilo kad bismo realizirali sve ključne ciljeve iz projekta Hrvatska 365 i govorili o cjelogodišnjem turizmu. Zarada bi bila neusporedivo bolja. No, sezonalnost u turizmu nešto je što se, na žalost, ne može iskorijeniti.

Puno upitnika

Vaučeri umjesto regresa za revitalizaciju kontinentalnog turizma. Dobro ili ne?
Kako u nekim europskim zemljama već postoji uhodana praksa u primjeni te mjere, treba utvrditi njezine slabe točke zbog kojih bi se novac poreznih obveznika mogao nenamjenski raspršiti. Upliv od gotovo 4 milijarde kuna u, primjerice, razvoj kontinentalnog turizma mogao bi izazvati pravu pomamu među poduzetnicima koji nikad prije nisu radili u turizmu. Puno je otvorenih pitanja koja se moraju razriješiti prije primjene te mjere u praksi.

Obiteljski turizam ne treba suzbijati

Imamo procvat obiteljskog turizma koji stvara znatno manje prihode od hotelskoga sektora. Treba li mu zato ograničiti rast?
Važno je dugoročno promišljati. Najmlađi članovi tih obitelji predstavljaju potencijalnu potražnju u budućem razdoblju koju Hrvatska može privući kvalitetnom ponudom za mlade, a njihova odluka o ponovnom posjetu našoj zemlji tada će biti lakša zbog ranijih pozitivnih iskustava. Istodobno, njihovi roditelji će kao "empty nesters" financijski ojačati i moći si priuštiti premium pakete usluga, kojih je također sve više u Hrvatskoj. Bilo kakvo ograničavanje rasta ovog segmenta zapravo bi bilo piljenje grane na kojoj sjedimo. Obiteljski turizam ne treba suzbijati jer on dugoročno ni na koji način ne ugrožava postavljene ciljeve razvoja turizma sve dok sami ne dopustimo izgradnju velikih all-inclusive resorta i turističkih kompleksa zatvorenog tipa čiji gosti rijetko dolaze u kontakt s lokalnom zajednicom, a time i lokalnim gospodarstvom.