Obrazlažući odbijanje žalbi koje je na odluku o izručenju bivšeg šefa jugoslavenske i hrvatske tajne službe Josipa Perkovića podnijela njegova obrana, ali i državno odvjetništvo, Vrhovni sud je naglasio kako je zagrebački Županijski sud pravilno utvrdio da u tom slučaju nije trebao ispitivati načelo dvostruke kažnjivosti pa time ni zastare te da je s razlogom odbacio Perkovićeve tvrdnje da u Njemačkoj ne bi imao pravedno suđenje.

U nepravomoćnoj odluci o izručenju izvanraspravno vijeće zagrebačkog Županijskog suda odbacilo je glavni argument obrane, ali i državnog odvjetništva da je u tom slučaju nastupila zastara, pojašnjavajući da se kod europskog uhidbenog naloga (EUN) postojanje zastare u domaćem zakonodavstvu niti ne mora ispitivati za kaznena djela navedena u katalogu EUN-a, među koja spada i ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.

"Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio, da u slučaju kada se radi o kaznenom djelu ubojstva (neovisno o pravnoj kvalifikaciji djela u našem Kaznenom zakonu), treba primijeniti odredbu članka 10. Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU. Taj članak određuje da se kod trideset dva kažnjiva djela navedenim u općim kategorijama, koja se nalaze na popisu navedene odredbe, ne ispituje dvostruka kažnjivost", stoji u obrazloženju vijeća Vrhovnog suda u kojem su uz predsjednicu Lidiju Grubić Radaković bili suci Marin Mrčela i Zdenko Konjić.

Vijeće je zauzelo stav da se unošenjem zastare kao mogućnosti obvezatnog odbijanja izvršenja europskog uhidbenog naloga nije izmijenio karakter instituta zastare i njegova vezanost za postojanje kaznenog djela i kazne, već je samo kod kaznenih djela kod kojih se primjenjuje načelo dvostruke kažnjivosti, postao osnova za obvezno, a ne fakultativno odbijanje izvršenja uhidbenog naloga.

Iako smatraju da nastupanje zastare nije odlučno u Perkovićevu slučaju Vrhovni sud podsjetio je i na svoje ranije stavove po kojima i kod nedjela kod kojih se uzima u obzir tzv. dvostruka kažnjivost nastupanje relativne zastare ne može biti osnova za odbijanje uhidbenog naloga, već je to isključivo nastupanje apsolutne zastare u trenutku donošenja odluke.

Sud je zauzeo stav i da u slučaju Perković nisu odlučne ni tvrdnje iz njegove žalbe da u Njemačkoj ne bi imao pošteno suđenje.

"Potrebno je navesti da prema praksi Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu izručenje može biti odbijeno ako traženoj osobi u zemlji izdavanja naloga prijeti očigledna uskrata pravičnog suđenja", što se procjenjuje prema strogom testu i predočenim dokazima.

"Žalitelj, ne samo da nije pružio dokaze koji bi osnovano ukazivali na okolnost da bi na suđenju u SR Njemačkoj došlo do očiglednog kršenja načela pravičnog suđenja, već to nije učinjeno niti vjerojatnim", zaključuju na Vrhovnom sudu. Dodaju da je Perković pritom iznio tek vlastitu ocjenu vjerodostojnosti dokaza iz pravomoćne presude s naglaskom na iskaz Vinka Sindičića, kojega je u međuvremenu prijavio za lažno svjedočenje, Sindičićevu izjavu kojom 'povlači svoje iskaze i objašnjava zašto je dao lažan iskaz' te dva novinska napisa koji govore o njegovoj nevjerodostojnosti.

"Žaliteljevo viđenje (ne)vjerodostojnosti iskaza jednog svjedoka potkrijepljeno dokumentacijom koja nije prošla provjeru svojstvenu dokazivanju u kaznenom postupku nije dostatna niti za vjerojatnost, a kamoli za izvjesnosti da bi na suđenju u SR Njemačkoj, na kojem tek trebaju biti izvedeni i ocijenjeni potrebni dokazi, traženoj osobi bilo očigledno uskraćeno pravo na pravično suđenje", zaključio je Vrhovni sud.