Novi model odlaganja otpada u formi plavih ZG vrećica uveden u Gradu Zagrebu još prije nekoliko mjeseci u svrhu poštivanja načela “onečišćivač plaća” i poticanja visokokvalitetnog recikliranja daje svoje prve rezultate: blizu 30% manje je miješanog komunalnog otpada, a povećava se količina reciklata – 50% više plastike, 30% više biootpada i 9% više papira.

No u primjeni ovog modela pokazuje se da učinci nisu jednoznačni jer zapravo ovise o postojanju infrastrukturnih uvjeta koji su za ovaj model potrebni, poput primjerice boksova na javnim površinama koji su pod nadzorom vlasnika stanara, kad je riječ o višestambenim zgradama.

Gotovo uhodavanje
Naime, na razini od čak 90% model je pokazao svoju efikasnost kad su posrijedi obiteljske kuće, isto vrijedi navodno i za centar Zagreba, međutim, problemi različite prirode očituju se u segmentu višestambenih zgrada.

I tu se zapravo očekuje za različite greške pri razvrstavanju i odlaganju otpada najveći udar pune primjene najavljene ugovorne kazne na računima od veljače. Može se smatrati da je završilo razdoblje “uhodavanja” novog modela te da se kreće u punu primjenu što znači i kroz postupke izdavanja predviđenih individualnih ugovornih kazni za prekršitelje koji ne odlažu komunalni otpad u plavim ZG vrećicama.

Kritičari dvoje kako će se to provesti u pravno održivoj formi u situaciji kad odlaganje ZG vrećica nije infrastrukturno riješeno, u vidu boksova na javnoj površini, a još ne postoje podzemni spremnici.

Međutim, profesorica zagrebačkog Pravnog fakulteta Aleksandra Maganić smatra da, ako je sad naglasak na individualnim kaznama, to bi značio da se ne odvažuju primjenjivati kolektivne kazne, pa po njenom mišljenju i građani moraju uložiti svoj napor ako se na plavim vrećicama inzistira.

”Pomak s kolektivne na individualnu kaznu je zanimljiv, ali ostaje pitanje kako će se to utvrđivati”, kaže Maganić. Ako se krene kroz kontrolu sadržaja vrećice, kaže, ne može se reći da to nije legitiman put, pa ako uspiju pronaći nešto tako da se krivnja individualizira, tvrdi, to može biti dokaz. Po njoj otvara se i pitanje mora li videonadzor pritom biti istaknut.

Naime kod videonadzora prometa o tome nitko zasebno ne obavještava vozače. Isto se tiče i drugih javnih mjesta, primjerice kad se gradski trg snima, tako da prema Maganić dolazimo do pitanja razlikovanja privatne i javne sfere, jer ako je videonadzor na javnoj površini, on je u javnom interesu.

Viši cilj
”Ako bi to bila građanskopravna sfera odgovornosti sud bi po novome mogao koristi i dokaze koji su provedeni na nezakoniti način, npr. koji nije pribavljen uz suglasnost onog tko je snimljen, ali i u tom slučaju sud ih može primijeniti ako nema nikakav drugi dokaz.

Pritom mora provesti tzv. test razmjernosti između povrede prava onog tko je sniman, a nije dao privolu, te s druge strane stava suda da je to u interesu viših ciljeva poput pravednosti zbog čega dokaz treba upotrijebiti”, kaže profesorica Maganić dodajući da komunalni redari imaju pravo kontrolirati sadržaj vrećica.

Tako se naglašavanje individualne kazne u prvim koracima očito pokazuje kao dobar poticaj za udaljavanje od koncepta kolektivne kazne na koji je pravna struka imala ozbiljne primjedbe sa stajališta ustavnosti.

Međutim, kad se ovo promatra sa stajališta potrošačkih udruga, pojedini ističu zadiranje u sferu ljudskih prava, kad i problem i sa stajališta uredbe o zaštiti osobnih podataka. To ističu u Hrvatskoj udruzi za zaštitu potrošača, čija predsjednica Ana Knežević pledira za bolje informiranje i edukaciju te ukazuje na nesavršenosti sustava.

”Na jednom kontejneru za biootpad Čistoća je ostavila obavijest da je netko ubacio plastiku i da neće isprazniti biootpad dok se to ne riješi. Kome su ostavili tu obavijest? Kontejner je na javnoj površini, tamo može doći biti tko jer nije pod ključem, a četiri zgrade imaju oko 500 stanova koji inkliniraju na tu kantu. Koga će kazniti?”, pita Knežević napominjući da je EK ocijenila da smo najlošije informirani i educirani potrošači u EU.