Oko četiri mjeseca uoči lokalnih izbora političke se stranke već naveliko bave predizbornim računicama i terenskim radom, a najintrigantnija je, očekivano, bitka za (naj)veće gradove. Prema aktualnim vladajućima pretendenti na vlast obično su kritični u pogledu korištenja razvojnih potencijala. Koliko se 18 najvećih gradova u Hrvatskoj (s više od 20.000 stanovnika) uklapa u hipotezu o gradovima kao "motorima rasta"? Tim se pitanjem u nedavno objavljenom radu "Uloga gradova u regionalnom razvoju" pozabavio Vladimir Čavrak, profesor zagrebačkoga Ekonomskoga fakulteta, uz zaključak da je njegova analiza samo djelomice potvrdila tu hipotezu. Nekim gradovima atraktivnost s obzirom na kretanje broja stanovnika i dinamiku zaposlenosti osjetno opada, svrstavajući ih u proteklom desetljeću među "gradove gubitnike". Problemi dinamike zaposlenosti koncentrirani su ponajprije u malim i srednjim gradovima, dok Zagreb i Split, kao najveći, pokazuju sposobnost generiranja pozitivne dinamike i obilježja demografske privlačnosti, zaključuje se u studiji. No, pomalo je iznenađujuće, primjerice, da se među gradovima gubitnicima našla i Rijeka, grad s indeksom razvijenosti 20-ak posto iznad hrvatskoga prosjeka.  

Samo Zadar i Sesvete rastu
I u proteklih 20 godina pad broja stanovnika u 18 promatranih gradova bio je nešto sporiji nego na razini cijele Hrvatske, ali u zadnjem međupopisnom razdoblju (2001.-2011.) proces koncentracije urbanog stanovništva u njima je više-manje zaustavljen (na 37,8%), a u nekima je pad stanovništva bio i izraženiji od 3,3-postotnog prosjeka na razini cijele zemlje. Smanjenjem pritom prednjači Rijeka (-11,3 posto), a dvoznamenkaste stope pada bilježe još Vukovar, s padom od 11,3 i Sisak sa 10,2 posto. I Slavonski Brod u tom razdoblju bilježi znatnih 8,8 posto "minusa", kao i Osijek, Šibenik i Dubrovnik sa -7,6 posto. Samo u Zadru i Sesvetama, koje su dio metropolske zone, u tom se razdoblju broj stanovnika povećao. Na rezultate popisa donekle su, doduše, utjecale i neke metodološke te promjene administrativnih granica i teritorijalnog obuhvata. No, Zagreb je, primjerice, i uz to zabilježio neznatno smanjenje broja stanovnika. Time mu se udjel u ukupnom broju stanovnika dodatno povećao, što autora navodi na zaključak o postupnom stvaranju "monocentrične distribucije stanovništva" u Hrvatskoj.

Gubitnička obilježja i iznimke
Gradovi "gubitnici" u proteklih 20 godina imaju dva zajednička nazivnika. U odnosu na predtranzicijsko razdoblje  svi su (osim Dubrovnika) imali izrazito industrijsku gospodarsku strukturu i svi su (osim Rijeke) bili izvrgnuti izravnim ratnim štetama.  "Kombinacija nepovoljne gospodarske strukture i ratnih šteta za te je gradove osobito zahtjevna u smislu mogućnosti urbane regeneracije i zahtijeva pomno ispitivanje i planiranje zahvata u gospodarsku i socijalnu strukturu", ističe autor. S demografskim kretanjima visoko je korelirana i dinamika zaposlenosti, s tim da je koncentracija zaposlenosti u gradovima poslovično daleko veća od koncentracije stanovništva. Od 2002. do 2010. godine udjel 17 najvećih gradova u ukupnom broju zaposlenih u pravnim osobama u Hrvatskoj kretao se od 55 do 63 posto (nasuprot približno 38 posto udjela u ukupnom stanovništvu).

U Zagrebu 30% zaposlenih
Koncentracija je sve izraženija kod Zagreba, čiji se udjel u ukupnu broju zaposlenih povećao za čak pet postotnih bodova, na 30,6 posto, dok je kod ostalih gradova dinamika povećanja koncentracije zaposlenosti bila mnogo sporija. Kod pet gradova veličine 40-80 tisuća stanovnika (Zadar, Pula, Sesvete, Slavonski Brod i Karlovac) ona se u tih osam godina povećala za simboličnih 0,7 bodova, na 7,2 posto, a trojac gradova veličine između 80 i 180 tisuća stanovnika (Split, Rijeka i Osijek) udjel u broju zaposlenih povećao je za nešto više od jednog boda, na 13,5 posto. Kad se izuzme Zagreb, kod ostalih je gradova povećanje udjela u zaposlenosti ostvareno samo 2004., a otad bilježe stalan pad strukturnog udjela. Kod njih je došlo do "relativnog pada konkurentnosti",  "ne ostvaruju funkciju motora rasta". Nemogućnost da pobude gospodarsku dinamiku osobito je došla do izražaja početkom recesije, zbog čega se i u analizi kretanja zaposlenosti nameće kao podrazdoblje koje valja zasebno promatrati. Od 2002. do 2008. svi su promatrani gradovi ostvarivali pozitivnu stopu rasta zaposlenosti, i to u prosjeku više nego dvaput veću od hrvatskog prosjeka (3,8 prema 1,72%). Tada Vukovar bilježi godišnji rast zaposlenosti od čak 8,3 posto, Bjelovar gotovo šest, Split pet, a stopom većom od četiri posto povećavala se i zaposlenost u Karlovcu, V. Gorici, Zagrebu, Zadru.

Sisak stagnirao i prije krize
Rijeka već u tom pretkriznom razdoblju bilježi tek 1,7 posto godišnjeg rasta zaposlenosti, dok je kod Koprivnice on i manji od prosjeka, a Sisak je već tada bio u znaku stagnacije. Sisak, Koprivnica i Rijeka tako su se i prije krize nametnuli kao gubitnici prema kretanju zaposlenosti. Od 2008. do 2010., pak, gotovo svi gradovi demonstrirali su slabu otpornost na recesiju i krizu, ističe autor. S izuzetkom V. Gorice, svi su imali pad zaposlenosti, premda manji od ukupna državnog prosjeka (1,72 prema 2,36%). Najmanju otpornost na recesiju mjerenu padom zaposlenosti pokazali su Bjelovar, Šibenik, Vinkovci, Osijek i Karlovac, sa stopama pada od šest do četiri posto. 

Zagreb lokalna iznimka, svi slabo otporni na recesiju

Većina bez jakih lokalnih aduta

Rijetki od 18 najvećih gradova imaju naglašene lokalne faktore rasta/pada zaposlenosti u odnosu na nacionalnu ekonomiju; kod većine se rast ili pad uglavnom može pripisati nacionalnim, a ne lokalnim pokretačima rasta zaposlenosti, ističe se u analizi. Jedino Zagreb ima izraženiju pozitivnu lokalnu komponentu, a premda je prema tzv. shift-share analizi gradova na toj listi i Vukovar, njegov je slučaj specifičan u odnosu na druge gradove kojima nisu u istoj mjeri bili dostupni razni oblici poticaja. Razmjerno povoljniji sektorski "miks" lokalnih i nacionalnih pokretača rasta zaposlenosti u odnosu na ostale gradove, uz Zagreb, imaju još Split, Rijeka, Osijek, Pula, Dubrovnik i Velika Gorica. Sve u svemu, shift-share analiza samo je potvrdila naglašeniji problem konkurentnosti kod malih i srednjih gradova. A kako oni funkcioniraju u dominantno ruralnom okruženju, u studiji se zaključuje da bi programe regionalnog razvoja za poticanje njihovih lokalnih prednosti trebalo povezati i s programima ruralnog razvoja.

'Monokulturni' manje otporni na krizu

Problem gospodarske strukture u kojoj dominira jedna ili dvije djelatnosti značajka je većine gradova koji su pokazali manju otpornost na recesiju i proteklog su desetljeća ispali gubitnici. Najveću koncentraciju neke djelatnosti, mjerenu tzv. lokacijskim kvocijentom, u analizi je pokazao Vukovar, u kojemu je udjel zaposlenih u poljoprivredi 4,8 puta veći nego što je udjel te djelatnosti u ukupnoj zaposlenosti u Hrvatskoj. Sličnu razinu koncentracije Dubrovnik ima u turizmu, dok je u Šibeniku naglašen udjel zaposlenih u poslovanju nekretninama (lokacijski kvocijent veći od tri). Vinkovci u poljoprivredi imaju gotovo triput veći udjel zaposlenih nego što je udjel te djelatnosti na razini Republike Hrvatske. Sisak ima razmjerno velik udjel zaposlenih u djelatnosti opskrbe električnom energijom i plinom (2,4 puta više nego na razini cijele države), dok je u Rijeci to slučaj s djelatnošću prijevoza i skladištenja. Tendencija prema monostrukturnom gospodarstvu, pogotovo kad je to u nekoj od primarnih djelatnosti, uglavnom nepovoljno utječe na demografska i socijalna kretanja i prodonosi sve većoj nezaposlenosti. To se dijelom može pripisati i sporoj transformaciji i slaboj konkurentnosti tih djelatnosti. Zbog svega su tim gradovima, prema Čavraku, potrebni posebni programi regionalne politike i intervencija da se ojačaju lokalni faktori rasta. Za razliku od tih gradova, Velika Gorica, Split, Zadar, Pula i Varaždin nemaju izraženijeg odskakanja udjela zaposlenih u pojedinim djelatnostima u odnosu na ostatak Hrvatske. U Zagrebu pak povećana koncentracija sekundarnih i tercijarnih djelatnosti u dobroj mjeri proizlazi iz položaja metropole.