Kako funkcionira zdravstveni sustav najjačeg europskog gospodarstva i po kojem su modelu njemačke vlasti riješili problematiku javnog i privatnog u tom sektoru, iz prve su ruke mogli čuti sudionici kongresa Budućnost zdravstvene industrije.

Na njemu je Poslovni dnevnik okupio renomirane međunarodne i domaće stručnjake koji su ponudili odgovor na pitanje kako Hrvatskoj zajamčiti održivo zdravstvo, a savjete iz njemačke prakse dao je Ulf Fink, bivši senator za zdravstvenu skrb, zastupnik u Bundestagu i suradnik kancelarke Angele Merkel, koji je i sam sudjelovao u izgradnji i implementaciji zdravstvenog sustava u svojoj zemlji.

Uvelike ste sudjelovali u krojenju modernog zdravstvenog sustava kakvim se Njemačka danas može pohvaliti. Što biste izdvojili kao najozbiljnije izazove u njegovu stvaranju i implementiranju?
Njemački zdravstveni sustav vuče korijene s kraja 19. stoljeća, a svakako je najveći izazov u njegovu moderniziranju bilo strukturiranje interakcije između javnih i privatnih pružatelja usluga vezanih za sektor zdravstva. Glavni je cilj, naravno, bio osigurati najbolju moguću medicinsku skrb svakom stanovniku uz imperativ da se ni u kom slučaju ne smije dopustiti diskriminacija, bilo da se radi o pacijentima s javnim zdravstvenim osiguranjem ili onima s privatnim.

Kako su premoštene razlike koje takvi izazovi podrazumijevaju? Po kojoj su formuli riješeni odnosi privatnog i javnog sektora u korist samih pacijenata?
Najvažnije, nazovimo ga tako, otkriće bio je model u kojem svatko ima pravo na najbolju skrb, potpuno neovisno o svom imovinskom statusu. A u tome je ključna pretpostavka bila da takvu skrb neće osiguravati samo javne zdravstvene institucije, već da će posao raditi onaj tko zajamči najbolju razinu usluge. No cijelim tim procesom i dalje upravlja vlada.

Pa kako su se privatni i javni sektor uspjeli prilagoditi suživotu po takvim pravilima? U Hrvatskoj se oko toga vječno lome koplja.
Kako bih vam na to odgovorio, moram se vratiti na povijest njemačkog zdravstvenog sustava jer iz nje proizlaze omjeri po kojima državna zdravstvena osiguranja imaju dominantu ulogu, oko 90 posto stanovnika osigurano je preko tih društava. Međutim, oko 20 posto od tih 90 posto ukupnih osiguranika ima i police dodatnog osiguranja koje im, primjerice, daje pravo na bolji smještaj u bolnicama, pravo na odabir liječnika i slično. Dakle, riječ je o svojevrsnom hibridnom sustavu i on izuzetno dobro funkcionira.

A što se s omjerima na relaciji javno – privatno kada je u pitanju vlasništvo zdravstvenih ustanova?
Ukupno gledano, dvije trećine takvih ustanova su u privatnom vlasništvu od čega se trećina se odnosi također na privatne vlasnike, ali one koji djeluju kao neprofitne organizacije poput, primjerice, crkve. Preostala trećina pripada državnom vlasništvu. Privatnici u većini slučajeva vode manje bolnice i ustanove, dok država upravlja najvećima, pa kada analiziramo upravljanje po bolničkim krevetima, većinom upravlja država.

Tko odlučuje gdje će se koji pacijent liječiti? Određuje li se to na temelju vrste njegova osiguranja, ima li on sam prava odlučiti ili to vlasti čine umjesto njega?
Pacijent je taj koji odlučuje i može birati hoće li se liječiti u državnoj ili privatnoj ustanovi. Izbor je samo njegov i mislim da je to sjajna stvar.

Kada su pacijenti u pitanju u Hrvatskoj je takva sloboda izbora, nažalost, još u domeni lijepih želja. I stoga vas moram pitati, a u Hrvatskoj je to pitanje svih pitanja, otkud novac za financiranje takva sustava? Iz perspektive države u kojoj se javno zdravstvo ne uspijeva voditi bez nagomilavanja dugova, model o kojem pričate doima se izuzetno skupim?
Računica počiva na odluci države o tome koliko će bolničkih kreveta imati na tisuću stanovnika. Kada to rasvijetlite, morate odlučiti tko će upravljati zdravstvenim ustanovama u kojima su ti kreveti. O omjerima između privatnog i javnog u Njemačkoj sam već odgovorio, a ključna je činjenica da kod nas između vlasnika bolnica vlada zdrava tržišna konkurencija koja nije samo pitanje profita, već i kvalitete, što itekako ide na ruku pacijentima.

Kada govorimo o financiranju takvog zdravstvenog modela, mislite li da ga mogu osigurati i države koje se ne mogu pohvaliti tako visokim nacionalnim BDP-om kakav ima Njemačka kao najjače gospodarstvo Europe?
Pravo pitanje je, i to ono političko, želite li imati više od jednog igrača u nacionalnom zdravstvenom sustavu. A odlučite li ići na soluciju s više sudionika tržišta, pitanje je kako preživjeti tranzicijsko razdoblje. Smatram da uspjeh zapravo ne ovisi o nacionalnom bogatstvu i da bi se spomenuti model mogao implementirati i u zemljama poput Hrvatske. No nema sumnje da bi bilo prilično teško naučiti se funkcionirati po tim novim pravilima. Jer, u konačnici, ono što kažete je – smanjit ću broj kreveta u javnom sektoru i dozvoliti da određeni broj kreveta prijeđe u ruke privatnika, ali istodobno neću podizati ukupan broj kreveta pa tako ni ukupnog troška upravljanja takvim sustavom.

Što još Hrvatska može naučiti od Njemačke kada je u pitanju održivost zdravstvenog sustava?
Kada se privatnom sektoru osigura zadovoljavajuća razina sigurnosti, povećat će se sredstva raspoloživa za investiranje što će samo po sebi uvelike unaprijediti stvari u zdravstvu.