Premijer je u božićnoj čestitki poručio je kako će nastaviti graditi društvo jednakih prilika, vodeći računa o dostojanstvenom životu svakog čovjeka. Dobro zvuči, ali u stvarnosti se sve više udaljavamo od društva jednakih prilika. Dok su jedni s lakoćom ‘bacali’ 300 eura samo na rezervaciju stola u centru Zagreba za Badnjak protivno svemu što taj dan simbolizira, na sebe navlačili Max Marine kapute i biserne ogrlice da se pokažu puku ili javno objavljivali slike s luksuznih putovanja, s druge strane 850 tisuća zaposlenih koji zarađuju manje od medijalnih 1160 eura i vojska umirovljenika imali su problema s kupnjom preskupih životnih namirnica. Da dobar dio građana, porezno milovan, nema viška novca zbog kojih sumanuto troše ne bi ni cijene svega i svačega divljale u Hrvatskoj jer dok ima onih koji ne gledaju koliko nešto košta zašto bi vlasnici npr. trgovačkih lanaca ili nekretnina spuštali cijene? Vlada je ta koja treba voditi računa o dostojanstvenom životu svih svojih građana, ne samo zaposlenih u državnom i javnom sektoru. Sve je očitije da privatni sektor s iznimkom manjine postaje rezerviran za jeftinu radnu snagu, neovisno o obrazovanju. U Hrvatskoj je prema istraživanju sociologa Mirka Petrića i njegovih kolega ispod srednje klase oko 60% građana koji krpaju kraj s krajem. Dr. sc. Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta ističe da službeni prijavljeni podaci o dohodcima Hrvatsku svrstavaju u europski prosjek, no kada se gledaju podaci u smislu kumulacije imovine odnosno štednje tu su parametri nejednakosti radikalno veći.

Tržište rada

Ovo je i dalje najtraženije zanimanje u Hrvatskoj, bez promjene u godinu dana

– To upućuje na zaključak da značajan dio novca koji se pretvara u imovinu ili štednju dolazi iz sivih, neprijavljenih zona, a s uvođenjem eura je dijelom legaliziran. Prostor sive ekonomije u Hrvatskoj je značajan i nije obuhvaćen službenim podacima, a stvara nejednakosti u imovini, razliku između prijavljenih prihoda i imovine i sl. Nije tu riječ o neprijavljenim niskim dohodcima za preživljavanje građana nego onima iz sive zone koji generiraju veća primanja, a koja dolaze iz različitih neprijavljenih izvora. U posljednje vrijeme dojma sam da ponovno dolazi do porasta sive ekonomije s priljevom EU sredstava, s obnovom, rastom građevinskih radova… – govori Lovrinčević.

Plenković je prekjučer kazao da su plaće državnih i javnih službenika od 2016., s najavljenim povećanjima do listopada 2025., rasle nominalno za 100%. Ali taj porast plaća nije zahvatio privatni sektor.

-Privatni sektor u sve većem broju ovisi o minimalnoj plaći, u njemu je problem poplava radne snage na razini minimalca, a u javnom sektoru u zadnjih godinu dana događa se značajan dio sažimanja u smislu raspona plaća. Zbog nedovoljnog razvlačenja koeficijenata značajno su više rasle plaće za niža zanimanja nego za najkvalitetnije dijelove javnog sektora koji bi na njih poticajno djelovali da rade. Pa takvi traže izlaz u tome da su zaposleni u javnom sektoru, a rado privatno, u klinikama i slično – kaže Lovrinčević.

Napominje da Vlada kroz politiku minimlaca određuje manje-više koliki će biti rast plaća u privatnom sektoru, a on je bliže minimalcu. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku prosječna neto plaća je 1340 eura, no zanimljivo je da je npr. veća prosječna plaća u obrazovanju (1533 eura) nego u znanstvenim i tehničkim djelatnostima (1413 eura), da ne govorimo o javnoj upravi i obrani u kojoj je prosječna plaća 1683 eura.

-Nažalost nema valorizacije rada za najviša zanimanja i kod nas ne postoji takva industrija ni potražnja za kvalitetnim zanimanjima, pa inženjeri različitih profila traže radno mjesto izvan Hrvatske – uzvraća Lovrinčević. Zašto su hrana i drugi proizvodi u Hrvatskoj skuplji nego u Italiji, Austriji, Njemačkoj? Ili još banalnije zašto običan espresso košta u Zagrebu i do 2 eura, a u Italiji 1,30 eura?

– Proizvodi koji su jučer bili sastavni dio potrošačke košarice poput određenih prehrambenih proizvoda, a nisu kavijar, te obične kave osiromašenjem srednjeg sloja počinju se definirati kao statusna dobra, što je tužno. Još prije pet godina vidjelo se da se kod snižavanja poreznih stopa PDV-a ne događa prelijevanje benefita na potrošače. Kod smanjivanja PDV-a ovisno o pojednim dobrima prosjek je u EU da se oko dvije trećine benefita od smanjenog PDV-a prelije potrošačima, a trećinu sebi zadrže trgovci i proizvođači. No, u Hrvatskoj se već prije korone vidjelo da se počinju događati anomalije, da trgovci, a poslije i dobavljači, sebi uzimaju 70 % a tek 30% ostaje potrošačima. To su bile prve naznake da se događa nešto čudno s trgovačkim lancima, s politikom marži i sl. To je bio početak kaosa koji je eskalirao s uvođenjem eura. Domaća ponuda je sve slabija, tržišna utkamica kod nas slabi, a ne jača, dijelom i zbog procesa na razini EU u kojem strani vlasnici na periferiji EU pokušavaju zadržati svoj status koji gube na azijskom tržištu i u SAD-u i pokušavaju izvući što veći dio s periferije, a periferija smo mi. Njemački dioničar traži svoj dio dividende, talijanski i austrijski isto. Periferiju bi po definiciji trebale braniti nacionalne vlasti i regulatori jer je smisao njihova postojanja da brane građane i poduzeća od drastičnog izvlačenja profita bez nekog osobitog rada. To se sada ne radi. Pred Njemačkom, Italijom i Austrijom i dalje nije neko zeleno razdoblje i pretpostavljam da će se intenzitet izvlačenja novca s periferije nastaviti. To nas opet vraća na početak ‘izvlačim s periferije, iz Hrvatske ili Bugarske, što više, a onda radnu sredinu u Njemačkoj ili Austriji činim više atraktivnom nego odakle sam taj kapital izvukao’. I povlačim ljude s periferije prema centru – zaključuje Lovrinčević. Raslojavanje će se nastaviti u Hrvatskoj. Ne smanjuju se ni regionalne nejednakosti jer je prema Eurostatu u Panonskoj Hrvatskoj 29,4 % stanovništva u riziku od siromaštva, a u Jadranskoj 17,5%.