U vrijeme velike depresije u državi koja je došla kao posljedica financijske krize iz 2008., kada su se na naslovnicama novina redale uglavnom negativne priče o zatvaranjima tvrtki i pogona te gubicima radnih mjesta, Marin Rogić odlučio je napraviti upravo suprotno od tada prevladavajućih trendova. Odlučio je pokrenuti proizvodnju kišobrana koja je u Europi, posebno u Italiji gdje je dominirala, odavno potpuno iščeznula.
O tome u tom trenutku, otprilike 2010., nije znao baš ništa jer se do tada bavio trgovinom, konkretno prodajom sunčanih naočala i kišobrana. No imao je poduzetnička znanja, volju i strast prema proizvodnji, koja ga je, kaže, uvijek privlačila i na koju je još kao školarac gledao s velikim poštovanjem. Usto, pratila ga je, kako kaže, sreća, zbog čega se od pokretanja proizvodnje vodi motom da je mora dijeliti sa svojim zaposlenicima.
Počeli sa zatvorenicima
Marin Rogić, osnivač i direktor Hrvatskog kišobrana, riskirao je sve i zauzvrat dobio mnogo. Vodi uspješnu i najveću tvornicu kišobrana u Europi. Klijenti su mu veliki trgovački lanci, ali i vrhunski svjetski brendovi. Zapošljava 70 ljudi, od čega dobar dio čine dugotrajno nezaposleni te osobe s invaliditetom. Usto, pred potpisivanjem je ugovora za novi, do sada neviđen i jedinstven posao u Europi. Detalje još ne smije otkrivati. Kaže samo da je klijent veliki austrijski lanac drogerija za kojeg bi trebali proizvoditi kišobrane s garancijom koje će, kada ih kupci vrate, popravljati i vraćati na tržište, ali ono rabljene robe.
“Očekivanja od ovog zelenog projekta su ogromna”, ističe Rogić. “U Europskoj uniji se godišnje proda 300 milijuna kišobrana te se stvori 100 tisuća kubnih metara otpada. To je, primjerice, veličine polovice godišnjeg odvoza otpada na zagrebački Jakuševec. Problem s kišobranima jest činjenica da se ne mogu reciklirati jer njihovo platno guši drobilicu za otpad. Ovim projektom trebali bi se riješiti velikih količina otpada koje nastaju od kišobrana”, objašnjava Rogić.
Posao je to koji je velika prilika, ali i izazov jer će znatno povećati kapacitete proizvodnje koji su trenutačno na godišnjih 300 tisuća komada. No u Hrvatskom kišobranu su spremni jer im je ionako cilj povećati proizvodnju na pola milijuna komada godišnje. Uostalom, kontinuirano rade na unaprjeđenju tog kompleksnog organizma s kojim se Marin Rogić prvi put upoznao 2010. godine kada je iz Kine uvezao prve strojeve za proizvodnju kišobrana.
“Proizvodnja je apsolutni mazohizam. Barem 150 puta sam poželio odustati od svega. Osjećam empatiju prema svakome tko danas kreće na taj put, a uz sebe nema ljude koji će ga savjetovati i hrabriti. U proizvodnji gotovo nikada nema savršenstva. Ili imate previše posla, ili premalo. Trenuci balansa su iznimno rijetki, a istovremeno svaki njezin dio mora biti pomno razrađen jer su inače troškovi previsoki, a proizvodnja neisplativa”, objašnjava Rogić kojem počeci nisu bili jednostavni.
Kad je u Zaprešić dopremio prve strojeve iz Kine, prisjeća se, nikako nisu mogli postići održive brojke. Izradu kišobrana stoga je ponudio kaznionici u Lipovici čiji su se zatvorenici sa zadovoljstvom primili posla. Rezultati su bili odlični. Hrvatski kišobran je dobio prve veće poslove i napokon pokrenuo “suvislu” proizvodnju u Zaprešiću.
Kina više nije konkurencija
Redoviti klijenti su im danas DM drogerija, kao najveći, Bipa, Spar, Kaufland i Konzum. No ciljaju na više manjih i specijaliziranih narudžbi jer takve nose veću dodanu vrijednost i zaradu. Na dobrom su putu da to i postignu jer više od 50 posto proizvoda izvoze. Najviše u Švicarsku, Francusku, Austriju i Italiju. Od klijenata s posebnim narudžbama Rogić izdvaja brendove visoke mode poput Jean Paul Gaultiera, Gianfranco Ferréa, Pierre Cardina, Paul&Shark, a radili su i za Formulu 1, Roland Garros, Svjetski ekonomski forum, Europski parlament… Može se zaključiti da nema slavnog lica ili visokog dužnosnika u Europi koji u svom stalku nema kišobran iz Zaprešića.
Uložili su i u kupnju strojeva, znanja i iskustva poznatog talijanskog proizvođača drški Ambrogia Bernasconija, pa danas nema želje i krika mode koje proizvođač iz Zaprešića ne može zadovoljiti. Takvih, kaže, ne nedostaje. “Ne biste vjerovali kakve zahtjeve dobivamo, od drški posebnih materijala i boja, do platna od recikliranih boca, individualiziranih pakiranja… No, nema želje, bez obzira na kompleksnost, koju ne možemo zadovoljiti. Dapače, takve narudžbe i priželjkujemo jer donose veću zaradu”, ističe Rogić.
Nama je za oko zapeo mali, svijetli, od pamučnog materijala napravljen suncobran.
“Njega radimo za jedan luksuzni modni brend, čije ime ne mogu otkriti, koji ih daje kupcima za zaštitu od sunca kada čekaju na ulaz u trgovinu. Takvi brendovi ne dopuštaju da u trgovini bude više kupaca od broja prodavača, pa onima koji čekaju olakšavaju zaštitom od sunca. Kako su ljudi ponekad nespretni, znaju ih odnijeti pa stalno dobivamo nove narudžbe”, priča Rogić pokazujući istovremeno repliku Guccijevog kišobrana koji su radili za film Dinastija Gucci.
vrijednost i zaradu. Uistinu je trebalo mnogo sreće da bi ovaj biznis uspio, kaže Rogić/foto: Sandra Simunovic/PIXSELL
Proizvodnja iz Kine danas im više, ističe, ne predstavlja konkurenciju niti opasnost.
“Imamo jako dobro organiziranu proizvodnju, know-how i kvalitetu”, napominje dodajući da niti u Kini stvari više nisu kao što su bile. “Kinezi više ne žele raditi nedjeljama i 12 sati dnevno. I njihov rad postaje sve skuplji. Usto, svjedočimo sve većoj automatizaciji proizvodnje u Kini. Ona će se preliti i na Europu, a kada se to dogodi moglo bi doći do izjednačavanja troškova proizvodnje i njenog ponovnog vraćanja na stari kontinent, ali i u SAD”, smatra osnivač Hrvatskog kišobrana.
To bi bilo, ističe, jako dobro jer nas je, u relativno kratkom vremenu, više kriza podsjetilo na stratešku važnost proizvodnje, od koronakrize, kada smo shvatili koliko je važno imati znanje i mogućnost pokretanja brze proizvodnje cjepiva, do trenutačne krize vezane uz obrambene kapacitete zemalja Europe.
“Trebat će nam godine da pokrenemo proizvodnju oružja u Europi što dovoljno govori o njezinoj kompleksnosti”, napominje. Brzom prodoru automatizacije svjedoče i u tvornici u Zaprešiću. Iako je riječ o još većinom ručnom radu koji se sastoji od 25 faza određene su zadatke preuzeli strojevi. Rogić nam sa zadovoljstvo pokazuje mašinu koja izrezuje trakice za zatvaranje kišobrana te automatski na njih ušiva čičke. “Taj je stroj ubrzao proces izrade trakica četiri puta”, ističe.
Automatizirali su i dio krojenja, rubljenja te stavljanja etiketa. Usto su uveli i konfigurator pomoću kojega baš svatko može dizajnirati kišobran po svom štihu, a onda ga i, uz određenu proviziju, prodavati na “Mojoj maloj tvornici”, web platformi Hrvatskog kišobrana. Pomoću tehnologije umjetne inteligencije trenutačno rade na razvoju aplikacije u kojoj će zaposlenici imati jednostavan i jasan pregled svih svojih prava i obaveza, poput onoga kada imaju pravo na slobodan dan, koje im dodatne zdravstvene usluge pokriva firma i slično.
Uključivost je, ispada, osnivaču Hrvatskog kišobrana, vrlo važna. Dapače, on je smatra svojom dužnošću. Priča nam tako da njegov uspjeh nije rezultat samo truda, rada i znanja. Važnu je ulogu u tome sigurno imala i sreća.
U širenje uložili 700.000 eura
“Uistinu je trebalo mnogo sreće da bi ovaj biznis uspio. I priča sa zatvorom, pa dobivanje prvog velikog klijenta, pa ljudi koji ovdje rade. Za sve mi je to bila potrebna sreća. Nisam siguran da bih uspio da sada krenem u tu priču. Pa kada sam već imao sreće, smatram da je trebam podijeliti s drugima”, priča Rogić.
A dijeli je sa svojim zaposlenicima, s time da će ovaj vlasnik i direktor, za razliku od velike većine domaćih poslodavaca, uvijek dati priliku osobama s invaliditetom kojih je trenutačno u tvrtki desetak. Metel Ožegović, mladić s autizmom, za domaći je socijalni i radni sustav nezaposliv. No Metel je odlučio pokušati pronaći posao. Pokucao je na prava vrata. Hrvatski kišobran osigurao mu je priliku i tu je već godinama.
“Zvao nas je Metelov liječnik da bi nam rekao da je u dvije godine rada u Hrvatskom kišobranu Metel ostvario daleko veći napredak nego u 18 godina raznih terapija i škola. Što nam može biti veći dokaz uspjeha od toga”, zaključuje Rogić.
Taj uspjeh nije došao preko noći. Trebalo je, priča, mnogo strpljenja, iskrenosti i reorganizacije proizvodnje. Neke su faze morali rascjepkati na tri dijela da bi osoba s invaliditetom mogla raditi. “No dobrom voljom svih zaposlenih uspjeli smo ih savršeno integrirati”, ističe. Pozitivna atmosfera osjeća se među radnicima s kojima nas, čim smo došli, Rogić upoznaje i objašnjava tko je za što zadužen i kako funkcionira proizvodnja kišobrana koja se odvija u dvije hale. Prva u koju smo ušli nedavno je izgrađena. U širenje su uložili 700 tisuća eura i već planiraju novo. Širenje prate i poslovni rezultati koji kontinuirano rastu, i prihodi i dobit. Lani su im prihodi rasli 10 posto, na 4,4 milijuna eura, a preklani 33 posto.
Planiraju li svojim kišobranima “osvojiti” cijelu Europu, pitamo?
“To bi bilo malo preambiciozno i pohlepno. Moj je cilj da proizvodnja dobro funkcionira, da moji zaposlenici budu sretni i zadovoljni, a osobe s invaliditetom dobro integrirane”, odgovara. A niti to nije jednostavno. “Da bi tako bilo stalno moramo žuriti, biti korak ispred konkurencije i ulagati”, zaključuje Rogić.
