Zajedno s pčelama, bumbari europskoj poljoprivredi godišnje donesu više od 22 milijarde eura i neizostavna su ekološka i ekonomska karika. Iz staklenika i plastenika gotovo više nema rajčice ni paprike koje nisu oprašili ti kukci.

No iako i u Hrvatskoj staklenička proizvodnja cvjeta – i pod njom je, prema ARKOD-u, već 550 hektara – jalov je to posao za hrvatske bumbare koje potiskuje "radna snaga" iz Belgije i Nizozemske. Optimistično pokrenuta proizvodnja unazad nekoliko godina, koja je brojala i više od 1000 bumbarskih zajednica, ukupno oko milijun radilica, točnije bumbarica, traženih i u zemljama regije, danas je sirotinjski posao u odnosu na pčelarstvo, potvrđuje nam i Stjepan Kebet iz Sigetca. 

Neprepoznato čudo
Podravski pčelar, svojedobno i pionir u bumbarskom biznisu, uvjeren je kako je domaća vrsta zemnih bumbara (Bombus terrestris), najpogodnija za kontrolirani uzgoj i oprašivanje u Hrvatskoj. Sve joj ide u korist, od klime i čistog tla do malog broja prisutnih bolesti. Nijemci ili Austrijanci u nas bi od toga napravili čudo, objašnjava on. No da bi se živjelo od bumbara treba i puno ulagati i puno riskirati, što je u Hrvatskoj poljoprivrednicima nemoguće, pa se, kao i kod hrane, sve svede na uvoz iz zemalja koje su svoje prioritete odavno posložile, tvrdi Kebet. Neke i subvencioniraju izvoz bumbara pa specijalizirane tvrtke poput nizozemskog Kopperta imaju uhodane kupce u čitavom svijetu.

Samo će im rast stakleničke proizvodnje u Kini, objavili su ovih dana, povećati proizvodnju za oko milijun gnijezda – za 30 do 40 milijuna eura godišnje. U Hrvatskoj je potreba za bumbarima procijenjena na oko 8 milijuna kuna. No kako podaci HGK za lanjsku godinu govore o uvozu oko četiri tone kukaca (koji nisu pčele) u vrijednosti od 213.000 američkih dolara ili 1,2 milijuna kuna – a domaća je proizvodnja bumbara zanemariva – upućeni drže kako se dio ovoga biznisa u nas odvija i u sivoj zoni. 

Ma, kakve pčele
U stakleničkom i plasteničkom uzgoju bumbari su posljednjih 10-ak godina nezamjenjivi. Cvijetu rajčice za kvalitetnu oplodnju potrebne su vibracije od oko 400 hertza (Hz), a to "buzz" efektom postiže samo tijelo bumbara – ili čovjek strojnim ili ručnim protresanjem cvjetova, priča Kebet. Bumbarima nijedan cvijet ne promakne, imaju odličnu navigaciju u prostoru i nisu zaboravljivi kao pčele, a povećavaju prinos rajčice i za 25%. Za oprašivanje su u staklenicima i plastenicima spremni već na 5 (pčele tek na 17), a ne smetaju im ni temperature od 30° C.

Potvrđuje nam to i Zvonimir Belić, suvlasnik Zarja grupe iz Kerestinca, jednog od najvećih regionalnih proizvođača mini rajčica. Na tri hektara cherry, harmony, coctail i grappolo rajčice od veljače do listopada u nekoliko turnusa oprašuje po 20.000 bumbarica, koji su u tom poslu, tvrdi Belić, doista nezamjenjive. Jedna kolonija podrazumijeva 100-tinjak jedinki, a svaka u prosjeku košta 1 euro. "Koristili smo i domaće bumbare koji su jako dobri. No bitni su nam sterilni uvjeti proizvodnje do koje naši proizvođači puno ne drže pa ih danas radije uvozimo iz Nizozemske", kaže Belić. 

Iskustvo poduzetnika

Minirali izvoz bumbara

Podravski pčelar Stjepan Kebet se žali kako zbog "izmišljenih" bolesti, koje uopće nisu prisutne u Hrvatskoj, bumbare nije mogao ni izvoziti. Stoga se sve više okreće solitarnim pčelama za oprašivanje koje se ne roje i nemaju matice te medaricama, koje su dobar biznis i na globalnoj razini. Da u Hrvatskoj ništa drugo ne radimo nego samo proizvodimo pčele, od toga bismo mogli lijepo živjeti. U EU ih kronično nedostaje, kamoli na svjetskom tržištu – uvjeren je Kebet.