Fizičar na Institutu Ruđera Boškovića (IRB) i koordinator Hrvatske fuzijske istraživačke jedinice (CRU) Tonči Tadić uvjeren je kako bi, ako Hrvatska postane domaćin uređaja DONES za testiranje otpornosti na neutronsko zračenje, vrijednog više od 550 milijuna eura, najveća vrijednost za našu zemlju bile nove tehnologije 21. stoljeća.

IRB je domaćin 6. sastanka Skupine za dizajn i konfiguraciju uređaja IFMIF-DONES za testiranje otpornosti na neutronsko zračenje svih materijala za demonstracijsku fuzijsku nuklearnu elektranu – DEMO, a trodnevni sastanak počeo je u ponedjeljak. Uz Tadića, sastanak vodi i Angel Ibarra iz španjolskoga CIEMAT-a, koji vodi i radni paket WPENS EUROfusion, a njegov je cilj razmotriti sve tehničke i znanstvene aspekte konstrukcije DONES-a, posebice one u vezi s robotikom koji su nužni za remont dijelova DONES-a.  

Osim toga, Hrvatska je, uz Poljsku i Španjolsku, podnijela i kandidaturu da bude sjedište toga uređaja, a tim je povodom Tadić novinarima objasnio više aspekata vezanih za taj veliki znanstveni projekt.

DONES u Hrvatskoj – najveća vrijednost je niz potpuno novih tehnologija za 21. stoljeće

Najveća vrijednost za Hrvatsku bila bi, da je ona domaćin DONES-u, niz potpuno novih tehnologija, za 21. stoljeće, uvjeren je Tadić. Jer, objasnio je, za 20 godina kada bi se trebala graditi nuklearna elektrana DEMO, zemlje će se dijeliti samo u dvije skupine – one koje imaju fuzijsku tehnologiju i one koje ju nemaju, pa imati DONES znači biti u ekskluzivnome krugu. To je, dodao je, bio i motiv 'Ruđera' predložiti Ministarstvu znanosti da se kandidira. Podsjetio je da su kandidaturu podnijeli tadašnji ministar Vedran Mornar i njegov pomoćnik Roko Andričević, a u prošloj Vladi je njezin tadašnji potpredsjednik Božo Petrov uputio vrlo opširno pismo svim članovima Europske komisije da je Hrvatska jako zainteresirana za DONES.

Vlade su napravile što su mogle, ocijenio je Tadić, a odluku sada treba donijeti Upravni odbor, a ona ovisi o Europskoj komisiji i odnosima s Japanom koji je u tome projektu. Podsjetio je kako je već održan niz sastanaka i poseban workshop u Barceloni te posebna video konferencija triju zemalja kandidatkinja s Europskom komisijom ali, ustvrdio je, konačna odluka je još daleko.

Treba 'raščistiti' odnose EU-a i Japana

Tadić je objasnio da tek treba odlučiti, hoće li uređaj biti u Japanu ili u Europi ili će, možda, biti dva uređaja. Uvjeren je pak kako će, ako se još bude kasnilo s njegovom izgradnjom, trebati i tri uređaja. Jer, dodao je, prvi međunarodni termonuklearni eksperimentalni reaktor – ITER  neće proizvoditi energiju, a fuzijska elektrana treba raditi neprekidno s velikim i teškim uvjetima zračenja. Zato je potreban DONES da se istestiraju materijali za buduću fuzijsku elektranu.

Japan još nije počeo gradnju uređaja i vjerijatno neće ni početi graditi idućih pet do šest godina jer još nije potpisan sporazum između Europske unije i Japana o suradnji u idućem desetljeću koji bi definirao uloge EU-a, Japana i zemlje domaćina DONES-a.

Projekt, odnosno uređaj IFMIF-DONES (The International Fusion Material Irradiation Facility – DEMO-Oriented Neutron Source), osmišljen je tako da bi Japan trebao izgraditi IFMIF – međunarodni uređaj za poboljšavanje fuzijskih materijala, EU bi dao akcelerator, a Japan i ostatak uređaja, odnosno litijsku metu i cijeli odjel za testiranje uzoraka nakon ozračavanja.

Međutim, kako izgradnja toga uređaja u Japanu kasni, EU je odlučio da će ga napraviti na svome prostoru, tako da bi zemlja domaćin dala teren i veliki dio prateće opreme – rashladne tornjeve, zgrade, uklopna postrojenja, ceste, dalekovode i bunker u kojemu bi bio uređaj, EU bi dao akcelerator, a Japan litijsku metu. To pretpostavlja da Japan želi dati litijsku metu za uređaj izvan Japana, a očekuje se da će tako i biti.

Drugi bitan probleme je taj što je u trenutku kada je Hrvatska podnosila kandidaturu prije gotovo dvije godine, bilo zamišljeno da zemlja koja će biti odabrana bude domaćin, a EU i Japan će graditi uređaj, rekao je Tadić. Sada, radi kašnjenja ITER-a i svih poteškoća koje ima Fuzija za energiju (Fusion for Energy – F4E, organizacija EU-a odgovorna za europski prinos ITER-u), sve veći teret konstrukcije uređaja i rizik kašnjenja DONES-a i rizik rasta troškova, želi se prebaciti na zemlju domaćina, što je za Hrvatsku neprihvatljivo i nije način na koji bismo mi htjeli graditi tu priču.naglasio je.

Redefiniranje DONES-a i u smislu istraživačkoga centra  

Tadić je istaknuo kako je smisao sastanka na IRB-u i redefiniranje DONES-a jer su sve tri zemlje kandidatkinje inzistirale da DONES ne bude samo "tvornica za ozračivanje uzoraka" već i istraživački centara i za druge znanstvene, medicinske i industrijske aplikacije, primjerice industrijsku neutronsku tomografiju, proizvodnju izotopa za medicinske potrebe i za druga znanstvena istraživanja.

Podsjetio je da su na pregovorima vođenim koncem svibnja 2016. predstavnici triju zemalja kandidatkinja čvrsto inzistirali da DONES bude i istraživački centar. Napomenuo je kako je DONES akcelerator, a ne reaktor, što znači da nema zračenja kada se on ugasi. Dodao je kako su na spomenutome sastanku inzistirali i da se na "licu mjesta" testiraju i uzorci što je još jedan korak da DONES doista postane istraživački centar koji bi mogao zapošljavati i nekoliko stotina znanstvenika.  

Kada je pak riječ o šansama Hrvatske da dobije DONES, Tadić je ukazao i na to da Poljska i Španjolska imaju veliku "lobističku mašineriju", pa Poljska tako, primjerice, ima Donalda Tuska na čelu Europskoga vijeća, a predsjednik Upravnog odbora F4E-a je Španjolac. Hrvatska je pak nova članica EU-a koja bi također trebala "nešto dobiti", a i zemljopisno smo zanimljivi.

Ipak, bez obzira na to hoće li Hrvatska dobiti DONES ili neće, strategiju dekomisije DONES-a radit će Institut Ruđer Bošković  ma gdje on bio, kao i zaštitu od zračenja za sve zaposlenike, robotiku za remont najosjetljivijih dijelova i svu prateću opremu za to također će radi 'Ruđer' u suradnji s Institutom za nuklearnu tehnologiju – INETEC.

Što je tiče rokova, Tadić je napomenuo da bi, ako se ove godine donese odluka u kojoj će zemlji biti DONES, do 2020. trebalo dovršiti uređenje terena i prateće infrastrukture, a od toga trenutka po japanskim standardima, treba minimalno osam godina da se uređaj završi.

Nakon toga bi DONES trebao raditi daljnjih 25 godina, a nakon toga će se donijeti odluka hoće li se raditi remont i dograditi još jedan akcelerator, odnosno hoćeli DONES nastaviti raditi do kraja stoljeća ili će odmah krenuti njegova dekomisija.

Potencijala lokacija DONES-a u Hrvatskoj je šire područje Zagreba. Lokacija za DONES, objasnio je Tadić, mora zadovoljiti nekoliko uvjeta – blizinu aerodroma, dobru nosivost terena, nepostojanje podzemnih voda, visinu iznad razine podzemenih voda od barem 25 metara, treba imati vrlo nisku potresnu akceleracija, veliku gustoća dalekovoda zbog velike potrošnje struje te blizinu vatrogasne postrojbe.