Ulaskom u Europsku uniju 1. srpnja Hrvatska ispunjava svoje strateške ciljeve i pokazuje se kao glavni pobjednik balkanskih ratova '90-ih.
U ratu od 1991. do 1995. izborila je nezavisnost, potom postala članicom Ujedinjenih Naroda (UN-a), NATO-saveza i sada EU-a. Glavna sila bivše Jugoslavije, Srbija, pak vojno je pokušala ratovima i zločinima zaustaviti raspad bivše države i pod hegemonijom zadržati danas nezavisne države – Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Crnu Goru, Makedoniju i Kosovo. Upravo ovih dana za početak pregovora o vlastitom ulasku u EU nacionalistička vlada u Beogradu odriče se do kraja Kosova i morat će mu priznati punu nezavisnost. Srbija time gubi do kraja sve zbog čega je i pokrenula seriju modernih balkanskih ratova 1990-ih godina (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Kosovo).
Hrvatska, međutim, do članstva u EU nije došla lako i u EU ulazi 22 godine kasnije nego što su to Hrvati željeli. Proces pregovora trajao je predugo, više od jednog desetljeća. Još 2003. podnijela je zahtjev, a pregovori su počeli 2005. Hrvatska je na putu do EU provela cijeli niz reformi i prilagodbi, poslušno ispunivši sve zahtjeve Bruxellesa od reforme pravosuđa, gašenja državnih tvrtki, privatizacije do borbe s korupcijom. Među najistaknutijim žrtvama hrvatskog pregovaračkog procesa treba spomenuti bivše HDZ-ove političare koji su pali kao prve žrtve borbe s korupcijom, što je kulminiralo uhićenjem i presudom bivšem premijeru Ivi Sanaderu. U ekonomskom smislu Hrvatska je na putu do EU odustala od monopolističkog statusa državnih tvrtki liberaliziravši te segmente od pošte do željeznica i proizvodnje struje. Ugasila je ili jeftino prodala brodogradilišta, koja su bila jedan od simbola hrvatske industrije. Neke djelatnosti, poput zrakoplovne kompanije ili energetike, lošim upravljanjem priprema za lakšu privatizaciju.
U međuvremenu je proteklih godina privatizirala sve ostalo za što je bilo interesa, pa su tako sada najprofitabilnije kompanije, odnosno najprofitabilniji ekonomski sektori uz rijetke izuzetke, u stranom vlasništvu od telekoma i banaka, do medija i trgovine. Hrvatskom ekonomijom dominira austrijski, talijanski i njemački kapital. Dobra strana toga jest da su upravo ti sektori među najkonkurentnijima u Hrvatskoj.
Na putu do EU Hrvatska se odrekla i privilegiranog carinskog položaja u jugoistočnoj Europi, naštetivši prehrambenom, poljoprivrednom sektoru i duhanskoj industriji. Sve prilagodbe EU Hrvatska je platila gubitkom tisuća radnih mjesta, što je dodatno pogoršalo stanje nezaposlenosti (20 posto nezaposlenost), a novih inozemnih ulaganja sve je manje ili ih posljednjih godina gotovo da i nema.
Na višegodišnjem putu prema EU Hrvatska se izmijenila. Ona više nije zaostala, zatvorena i korupcijom prožeta država kakva je bila izlaskom iz bivše Jugoslavije. Promjene su pozitivne, ekonomija je otvorena svijetu, država i društvo su modernizirani i hrvatski građani u vlastitoj zemlji sada mogu kupiti sve što požele. Problem je što je standard života još uvijek puno niži od očekivanja. Hrvatski građani proteklih su godina uglavnom živjeli na dug, kao i država, zaduživali se kako bi realizirali konzumerističku glad za novim tehnologijama, automobilima, stanovima… Sada sve to dolazi na naplatu.
Hrvatska u EU ulazi kao jedna od najsiromašnijih država, i to u vrijeme teške ekonomske krize. Brojni europski političari priznaju da je i Hrvatska trebala biti dio velikog istočnoeuropskog proširenja 2007., no zbog političkih razloga (tadašnja nesuradnja s Haaškim sudom) nije. Nepravedno nije. Sada u Hrvatskoj vladaju velika očekivanja od europskih fondova, očekuje se da će novac tih fondova omogućiti novi investicijski zamah. Ta su očekivanja nerealna, jer Hrvatska nema apsorpcijskih kapaciteta, poput primjerice Poljske, da iskoristi sve što EU fondovi omogućavaju.
Hrvatska je možda i jedina od zemalja koje su ulazile u EU, a da pritom nije učinjena temeljita analiza što Hrvatska dobiva, a što gubi, što pojedini sektor dobiva, a što gubi. Nije učinjena ni jednostavna cost-benefit analiza. Zašto nije? Rezultat bi izuzetno negativan.
Sklonost hrvatskih vlasti improvizaciji izvrsno ilustrira i središnja proslava ulaska u EU u noći 30. lipnja. Ona je planirana na središnjem trgu u Zagrebu, a u slučaju kiše sve propada. Dakle, opcije B nema, bez obzira što će se na to potrošiti šest milijuna kuna. Srećom manje nego što je Bruxelles potrošio na promoviranje proširenja EU na Hrvatsku – 20 milijuna eura.
Hrvatska povijesno pripada Europi i glavni vanjskotrgovinski partneri su upravo članice EU, osobito Italija, Austrija, Njemačka i Slovenija. No, Hrvatska je od NATO-a dobila sigurnost, a od EU je očekivala ekonomski napredak i blagostanje. Tako nešto se neće dogoditi, sigurno ne na brzinu.
I baš zato što Hrvatska, s pogledom u nebo i strahujući od kiše, ulazi u EU 22 godine kasnije nego što su to Hrvati naivno priželjkivali i taj ulazak nema više takvu težinu. Nema prave radosti među građanima, jer su svakodnevni ekonomski problemi sve veći i sve teže žive. Pogled preko granice koja sada nestaje pokazuje međutim i da jednako teško žive Španjolski, Portugalci, Talijanci, Grci… Nema više iluzija o brzim rješenjima…
Bruxelles očekuje od Hrvatske da ubrza proces prilagodbe ostalih zemalja jugoistočne Europe i da bude nosilac europskih interesa i politika u regiji. Tu je ulogu Hrvatska začudo rado preuzela, iako je njezin glavni interes u proteklom razdoblju bio upravo odmaknuti se s Balkana.
Hrvatska ulaskom u EU gubi i dio suvereniteta, odnosno prenosi ga na Bruxelles kao što se kroz povijest ranije o hrvatskoj sudbini odlučivalo u Budimpešti, Beču, Beogradu, Berlinu… sada će o nekim stvarima zadnju riječ ipak imati Bruxelles. U Zagrebu toga još nisu sasvim svjesni. Iako su Hrvatskom u proteklih 20-ak godina nezavisnosti naizmjence vladale desne i lijeve stranke ili koalicije, kao što je i sada na vlasti lijeva koalicija, navike ponašanja teško se mijenjaju. Sukob interesa ministara i drugih političara otkriva se gotovo svakodnevno, a oni i dalje ostaju na funkciji, potpisane i preuzete obveze pokušavaju se izigrati kad god je to moguće, a i pritisci na medije niti jednoj Vladi nisu strani.
Najnoviji primjer pokušaja izigravanja preuzetih obveza jest otpor kojeg vladajuća lijeva koalicija (okupljena oko SDP-a) pruža obvezi izručenja Njemačkoj bivših suradnika jugo-komunističke tajne policije. Iz činjenice da hrvatska Vlada datum ulaska u EU kvari pravnom zaštitom naručitelja ubojstava hrvatskih emigranata u Njemačkoj (Josip Perković) govori da je Bruxelles pogriješio što među uvjete hrvatskog ulaska u EU nije uvrstio i obvezu lustracije, odnosno jasnog odricanja od komunističkog nasljeđa i progon svih protagonista bivšeg komunističkog aparata. Najznačajniji ljudi tog sustava su raspadom Jugoslavije jednostavno promijenili strane i zaštitu potražlli služenjem nezavisnoj Hrvatskoj u ratu koji je završio 1995. vojnom pobjedom i oslobađanjem Knina. Teško je sada odreći se tzv. stupova društva.
Hrvatska ulazi u EU i s novinom koja ima obilježja groteske. Vlada je ovih dana promijenila i porezni tretman dnevnih novina, pa nižu stopu poreza na dodanu vrijednost od pet posto plaćaju novine koje dnevno objave više od 25.000 riječi, dok ostale plaćaju više – 10 posto. Taj za svjetske razmjere neobični zakon izričito krši ravnopravnu tržišnu utakmicu i prije ili kasnije bit će poništen na Ustavnom sudu. U međuvremenu sve redakcije svakodnevno moraju brojati broj objavljenih riječi i tu brojku javno objaviti u novini, a nepovoljan porezni tretman osim tabloidnih dnevnih novina, ujedno i najčitanijih, imaju i najozbiljnije dnevne novine u zemlji – poslovne (Poslovni dnevnik) bez obzira što jedine na naslovnoj stranici objavljuju autorske tekstove, te sindicirane tekstove New York Timesa i The Economista.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.jugoslavijo, jugoslavijo.i opet gubitak samostalnosti.
nije istina da RH ulazi u EU bez euforije! pa svi naši političari bili su tako euforični i razdragani svojim trudom oko ulaska da bi mi se srce istopilo od miline da sam imao želudac to jučer gledati, ali na žalost nisam pa sam preživio taj “povijesni” daleko od malih ekrana [emo_palacd]
Cijena iluzija
Kod ulaska u EU za Hrvatsku je naznačajnije da će tek sada početi plaćati punu cijenu iuzija o tome što će joj članstvo u EU značiti donijeti. Naime, osnovna ideja ulaska u EU bila je “riješiti se Balkana”. To nije uspjelo jer svi strani mediji i daje govore o Hrvatskoj kao balkanskoj državi ili balkanskoj naciji. Drugo – “osloboditi se nacionanih naprijetelja koji su je iskorištavali u zajedničkoj državi” jer se to shvaća kao osnovni preduvjet napretka (najbolji je primjer je turizam) – jest uspjelo, ali samo formalno. Srećom, nitko ne pita za cijenu. Analitike što će članstvo ekonomski značiti nije bilo samo zato da bi se “kultivirala” i održala ta iuzija.
EU komisija će Hrvatskoj vrlo brzo nametnuti poseban režim zbog ekscesnog budžetskog deficita (zaoravite Perkovića, to je velika galama u čaši vode sa minimalnim značajem). A onda počinju pripreme za dolazak “trojke”. Naime, Hrvatska ima dug koji ne može nositi i uskoro će to trebati javno priznati i zatražiti reprogramranje/pomoć. Nema veze to da nije u eurozoni i da nema euro, morat će se “šlepati” uz rješenje poput Cipra. Koliki je održivi dug će naravno utvrditi MMF, a “detalji” oko “ostatka” će se naravno dogovoriti s “trojkom”.
Ključna stvar je da, kada su razlike u ekonomskoj snazi i razvijenosti prevelike, svaka se asocijacija za najslabiju članicu pretvara u eksploataciju. To se u hrvatskoj vidi već sada. Hrvatska sa BDP-om po stanoviku koji je manji od pola onoga u EU nema nikakve izglede sustići prosjek EU; samo su Slovenija i Češka po tom kriteriju do sada dotigle Portugal i Maltu. Ako se računa na bazi tekuih cijena, onda je tu još i Češka.
Kada bi Hrvatska povukla sva sredstva iz predpristupnih fondova, to ne bi na ovu situaciju imalo iole značajan ujecaj. To je jedna od iuzija koja se također “kultivira” s cijem bijega od stvarnosti.
EU nema sistem pomoći za najslabije i najnejerazvijenije države-članice poput Hrvatske i takav odnos EU prema Hrvatskoj jednostavno nije pošten. Afrika (gdje većina država ima sličnu gospodarsku strukture poput Hrvatske) se, na primjer, tu postavila sasvim drugačije: ona od EU traži pošten odnos u trgovačkim odnosima.
Nitko u Hrvatskoj nije zatražio nešto slično – a ponovimo, Hrvatska ima apsolutno najniži izvoz industrijskih proizvoda u Njemačku gledano kao postotak BDP-a u cijeloj jugoistočnoj Evropi (1,7%; manje i od Srbije). A u Evropi rastu – kako su to dokazale Slovačka, Češka, Madžarska i Poljska – samo one države koje su svoje ekonomije uključile u Njemačku izvoznu privredu.
Itd.,itd., itd…
Uključite se u raspravu