Dok su svima puna usta zelene tranzije i nužnosti borbe protiv klimatskih promjena, rijetki se pitaju što će taj zaokret značiti za radna mjesta.

Prosječna ekonomija u razvoju, što Hrvatska jest, mogla bi u deset godina izgubiti 2,5 posto radne snage u “prljavim” poslovima kako se radna mjesta sele prema “zelenijima”. Iako Hrvatska danas zapošljava relativno mali broj ljudi u poslovima koje će biti najpogođeniji, radi se o najslabije kvalificiranim radnicima kojima će biti najteže pronaći zelenu alternativu.

Države bi stoga trebale osmisliti paket politika da olakšaju tu tranziciju, kaže Niels-Jakob Hansen iz Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), koautor poglavlja o zelenijem tržištu rada u World Economic Outlooku.

Kad govorimo o zelenoj ekonomiji postoji bojazan da će tranzicija prema njoj donijeti transformaciju na tržištu rada i gubitak dijela radnih mjesta. Koliko će nam teško biti postati ‘zeleniji’? Koji sektori bi mogli biti najpogođeniji i koji postotak zaposlenih?
U našem radu došli smo do procjena da bi klimatski cilj od nula neto emisija do 2050. mogao biti postignut s paketom politika koje bi u idućih 10 godina donijele promjene na tržištu rada na način da se jedan posto radnih mjesta odmakne iz sektora koji su visoko emitivno intenzivne. Radi se o komunalnim sektorima, rudarstvu, transportu i proizvođačkim granama.

Kad govorimo o prosječnom tržištu u razvoju (poput Hrvatske, op.a.) promjena će biti veća, oko 2,5 posto ukupno zaposlenih. U kontekstu povijesti takve razine promjena u zaposlenosti su umjerene. Međutim, iz perspektive pojedinca cesta se čini grbavija budući da je onima koji rade na poslovima koji zagađuju okoliš teško pronaći “zelenije” poslove.

O čemu ovise razlike među zemljama? Spomenuli ste da će dosezanje klimatske neutralnosti imati umjereniji efekt nego neki primjeri velikih ekonomskih promjena u povijesti. Možete li dati konkretne primjere?
Da, jedna prosječna razvijena zemlja u zelenoj transformaciji ekonomije doživjet će realokaciju jedan posto radne snage u narednih deset godina, dok će jedna prosječna zemlja u razvoju imati veću realokaciju, oko 2,5 posto. Te promjene odražavaju razlike u vještinama zaposlenih radnika, kao i veće oslanjanje na grane ekonomije koje su visoko emitivno intenzivne.

No, takve ekonomske promjene nisu bez presedana. Štoviše, za skupinu razvijenih zemalja ova promjena će biti manja nego kada se ekonomska aktivnost preusmjeravala s industrije prema uslužnom sektoru od sredine 1980-ih. Taj je zaokret utjecao na 4 posto radne snage po svakom desetljeću.

Ipak, smatrate da zemlje mogle postići ambiciozne klimatske ciljeve budu li ih popratili adekvatni potezi na tržištu rada. Kojim će radnicima trebati najviše pomoći da pronađu ‘zeleniji’ posao nego što ga trenutno imaju? Koliko bi ljudi u Hrvatskoj moglo biti pogođeno?
Istraživanja koje smo proveli sugeriraju da ako imate visoko-zagađujući posao, imate tek 4 do 7 posto vjerojatnosti da ga promijenite u zeleno-intenzivno zaposlenje. Ta tranzicija će biti posebice teška nisko kvalificiranim radnicima, pa upravo će na njih trebati usmjeriti politike na tržištu rada.

Uzimajući u obzir da Hrvatska već ima relativno veliki udio zaposlenih u granama gospodarstva koje su nisko emitivne, promjene na tržištu rada povezane sa zelenom ekonomskom tranzicijom trebalo bi biti moguće ostvariti. Međutim, trebalo bi razmisliti o politikama na tržištu rada, poput osposobljavanja, kako država olakšala klimatsku tranziciju i osigurala da je put prema njoj inkluzivan.

Kakav konkretno mix politika smatrate nužnim? Što s poticajima za zapošljavanje za kojima su zemlje u pandemiji izdašno posezale?
Paket politika o kojem razgovaramo sastoji se od poticaja prema zelenoj infrastrukturi te postupnom uvođenju poreza na ugljični dioksid. Također, on uključuje program prekvalifikacije koji cilja niskokvalificirane radnike kako bi se povećala njihova produktivnost za nisko emitivna zaposlenja, kao i porezne olakšice na dohodak koje bi omogućile veća primanja od rada i poticala ponudu rada. Obje mjere pomogle bi potaknuti promjene u realokaciji radne snage, ali u isto vrijeme ublažile nejednakosti na tržištu rada.

Također, došli smo do zaključka da su politike usmjerene na okoliš učinkovite u usmjeravanju zaposlenja prema zelenijim poslovima, no najbolji efekt daju u ekonomijama gdje nema mjera za očuvanje zaposlenja. To upućuje na važnost zaokreta s mjera za očuvanje radnih mjesta prema mjerama za usmjeravanje radnika na zelenija zanimanja kako COVID-19 iz pandemije prelazi u endemiju.

Ističete da bi više plaće u zelenim zanimanjima olakšale i motivirale potragu za zelenim poslovima. Primjerice, hrvatski poslodavci često ističu da nema mjesta rastu plaća (unatoč manjku radnika i inflaciji) da ne ugroze konkurentnost? Što kažete na to?
Naša empirijska analiza pokazuje da prosječno zeleno-intenzivno zaposlenje donosi gotovo 7 posto više zarade nego prosječno “prljavo” zaposlenje. Ta premija posljednjih godina ima tendenciju blagog rasta posljednjih godina, a to su dobre vijest jer potencijalno mogu potaknuti tranziciju prema zelenijoj ekonomiji.

Jeste li radili procjene koliki bi iznos bio potreban da se napravi kvalitetan paket politika? Tko bi trebao snositi troškove tog paketa?
Važno je zapamtiti da paket politika o kojem govorimo također sadrži elemente povećavanja prihoda, poput primjerice poreza na ugljični dioksid. Zbog toga je uravnoteženi državni budžet u skladu s paketom politika na tržištu rada.

Nije nezamislivo da politika ignorira tu problematiku ako će zakret prema zelenijoj ekonomiji utjecati na relativno mali broj zaposlenih. Bi li to bila pogreška?
Jedno od najvažnijih izazova s kojima se susreće politika danas je rješavanje problema klimatskih promjena uzrokovanih djelovanjem čovjeka. Trebala bi biti dobra vijest što će promjene na tržištu rada koje donosi zelena transformacija biti usmjerene u povijesnom i makroekonomskom kontekstu.

Međutim, naša analiza pokazuje da je pojedincu teško promijeniti posao iz “prljavog” u zeleniji što bi ipak trebalo ublažiti očekivanja da će tranzicija biti lagana. To će najteže biti niskokvalificiranim radnicima, a upravo to naglašava zašto je važno u paket politika uključiti dobro osmišljene programe osposobljavanja i prekvalifikacije.