Svoje četiri godine boravka u Zagrebu Elisabetta Capannelli zapamtit će vjerojatno bolje od mnogih drugih angažmana u 30 godina karijere u Svjetskoj banci.

Nakon dovršetka nove strategije za Hrvatsku, baš kad je računala usporiti hektični tempo, zaredali su se pandemija, razorni potresi i gospodarska kriza i mandat je krenuo u potpuno neočekivanom smjeru.

Završava vam četverogodišnji mandat u Hrvatskoj. Kad povučete crtu, kako ocjenjujete godine Vlade Andreja Plenkovića u provedbi reformi? Što su po vama najveći uspjesi, a gdje je podbacila?

Protekle četiri godine bile su itekako uzbudljive i moja procjena je pozitivna.

Tijekom mog vremena ovdje Hrvatska je uspješno gradila na temeljima svog članstva u Europskoj uniji, ušla u mehanizam ERM II i postavila osnove da postane dijelom eurozone i Schengena. Osobno, posebno me se dojmio ekonomski odgovor Hrvatske na pandemiju bolesti Covid 19.

Širom svijeta Covid 19 je prouzročio najsnažniji pad gospodarstva još od II. Svjetskog rata, a siromaštvo u svijetu poraslo je prvi puta u zadnjih 20 godina. Hrvatska je 2020. bila jedna od najpogođenijih zemalja EU-a, a BDP joj je pao za 8%. Stvari su dodatno pogoršala i dva razorna potresa u ožujku i prosincu 2020. čija se sveukupna šteta procjenjuje na gotovo 30 posto BDP-a.

Nakon krize iz 2009. Hrvatska si nije mogla priuštiti velik paket fiskalnih poticaja i mučila se s najdugotrajnijom recesijom u EU. Stopa nezaposlenosti joj se i više nego udvostručila, na 17,3%. No, pokazala se spremnijom za suočavanje s aktualnom krizom zahvaljujući svojim čvrstim makroekonomskim temeljima. Naime, zemlja je tri uzastopne godine bilježila proračunske viškove, a javni dug postojano se kretao silaznom putanjom. To je Vladi omogućilo da osmisli odgovarajući paket mjera radi potpore privatnom sektoru i radnicima čime je spriječena još dublja recesija. Bude li kampanja cijepljenja dobro apredovala i nakon ljeta ne bude novih ograničenja, Hrvatska bi mogla zabilježiti čak i snažniji oporavak (procjenjujemo da će BDP u 2021. porasti za 5,5%, a u 2022. za 6,2 %), a do povratka realnog BDP-a na predpandemijske razine trebalo bi doći već 2022., kao i u slučaju ostalih članica EU-a.

No, Hrvatska može još bolje. Konvergencija s ostatkom EU-a bila je spora, u čemu su se ogledali struktura gospodarstva i strukturna uska grla. Izvozni sektor, koji bi trebao biti zamašnjak rasta u malom i otvorenom gospodarstvu poput hrvatskog, još uvijek je premalen. Provedba teških reformi odvija se sporo, katkad čak i unatoč velikom trudu Vlade. Hrvatska će trebati znatno ubrzati provedbu ključnih reformi želi li zauzeti mjesto među naprednim europskim gospodarstvima. No, za Hrvatsku ne mogu ni zamisliti bolji trenutak od ovog da djeluje još brže i letvicu podigne još više.

U kolumni za Poslovni dnevnik prije 2,5 godine Hrvatsku ste opisali kao uspavanu ljepoticu koja nikako da se probudi. Kako na to gledate danas?

Bilo je to ne tako davno, u prosincu 2018., a sad se čini gotovo kao da smo živjeli u posve drugom svijetu. Kad sam govorila o tadašnjim izazovima i prilikama, nismo mogli ni naslutiti nevolje s kakvima će se svijet suočiti. Uzmemo li obzir da je Hrvatska u ožujku 2020. uvela stroge restriktivne mjere, da ju je nekoliko dana kasnije uzdrmao jak potres, pa nakon devet mjeseci još jedan, smatram da se u tim izazovnim okolnostima snašla itekako dobro.

To potvrđuje moj dojam da Hrvatskoj ide jako dobro kad je suočena s teškim krizama, ali nailazi na otpor kad se treba pozabaviti dubokom preobrazbom gospodarstva. Premda imamo razloga za optimizam, stvarno buđenje tek predstoji i još uvijek iščekujemo taj poljubac.

Hrvatska pred sobom još nikad nije imala jasnije i blistavije prilike. Ovdje bih istaknula tri najvažnije. Kao prvo, sada se čvrsto usidrila u EU, a uskoro će ući i u eurozonu što će omogućiti još snažniju gospodarsku integraciju. Drugo, politička stabilnost Hrvatske mogla bi joj omogućiti da lakše donese smione odluke i do kraja riješi određena pitanja povezana s upravljanjem.

Tu je i novi naraštaj državnog i lokalnog vodstva, kao i snažnije sudjelovanje građana koji zahtijevaju promjene i brže djelovanje. I treće, Hrvatska će uskoro imati pristup sredstvima iz instrumenta “EU sljedeće generacije”. Već samo bespovratna sredstva iz Instrumenta za oporavak i otpornost čine oko 12% hrvatskoga BDP-a (iz 2019.), daleko najveći udio među zemljama srednje i istočne Europe.

Vlada je nedavno donijela Nacionalni plan oporavka i otpornosti koji sadrži smioni program reformi za idućih šest godina i pruža jedinstvenu priliku za popunjavanje određenih reformskih i investicijskih praznina koje zemlju još koče u napretku.

Bude li taj plan u potpunosti i učinkovito proveden, Hrvatska će moći ubrzati konvergenciju s EU, postaviti bolje temelje dugoročnom rastu te stvoriti otpornije, zelenije i ravnopravnije društvo.

U Svjetskoj banci prije pandemije izračunali ste da će Hrvatska, zadrži li stope rasta od 3 posto, Slovačku sustići za 9, a Austriju za 26 godina (tadašnje razine). Koliko je pandemija poljuljala tu računicu, gdje smo danas u odnosu na zemlje u okruženju?

Pandemija zasad nije znatnije promijenila dinamiku hrvatskog hvatanja koraka s ostalim državama EU pa je konvergencija i dalje spora. Slab rast produktivnosti još uvijek je jedan od najdugovječnijih problema i jedan od glavnih razloga zbog kojih je Hrvatska pri dnu ljestvice EU prema BDP-u po glavi stanovnika.

Stoga mi je bilo drago vidjeti da se u Nacionalnoj razvojnoj strategiji RH ubrzanje konvergencije navodi kao jedan od prioriteta. Svjetska banka izradila je niz analiza kako bi pripomogla informirati taj dokument. Ostvarivanje produktivnosti iziskivat će otklanjanje strukturnih uskih grla, što uključuje jačanje državnih institucija, ponajprije javne uprave i pravosuđa, kao i daljnje unapređivanje poslovnog okruženja.

Kako zemlja više ne bi toliko ovisila o turizmu, u privatnom su sektoru nužna su veća ulaganja u istraživanje i razvoj, potpora mladim inovativnim tvrtkama i preobrazba nekih većih poduzeća. Isto tako, za dugoročni rast veoma su važne i mjere politike okrenute ravnopravnosti, ulozi žena i obrazovanju.

S druge strane, hrvatske potencijale za rast mogli bi sputati i negativni demografski trendovi. Prije ove krize Hrvatska je već bila suočena s nedostatkom radne snage u određenim sektorima poput turizma i građevinarstva, kao i u nekim visokokvalificiranim zanimanjima presudnima za veću produktivnost i konkurentnost. Očekujem da će Hrvatska na slične izazove naići i narednim godinama. Postoji određena svijest o tome da tu treba poduzeti neke korake.

Hrvatska je među prvima u svijetu regulirala rad digitalnih nomada da privuče mlade, obrazovane stručnjake, a olakšala je i zapošljavanje stranih radnika. No, takvi koraci neće biti dostatni. Trebat će povećati stopu participacije radno sposobnog stanovništva, osobito žena čija je stopa sudjelovanja na tržištu rada znatno niža nego muškaraca, a morat će osmisliti i aktivne politike u području imigracije.

Da li je po vama Vlada zacrtala dobar put Nacionalnim programom oporavka i otpornosti (NPOO). Poduzetnici (i neki ekonomisti) kritiziraju premalo sredstava privatnom sektoru, upozoravaju da infrastruktura ne stvara multiplikativni efekt ni dugoročni rast BDP-a, a o korupciji da ne govorimo…

Mehanizam za oporavak i otpornost (RRF) novi je instrument. Riječ je o glavnom i najvećem odgovoru EU na krizu nazvanog „EU sljedeće generacije” (NGEU), plodu goleme težnje da se članicama pomogne u prevladavanju gospodarskih i društvenih posljedica pandemije. Rukovodi se vlastitim propisima, pravilima i mjerilima. RRF je zamišljen radi poticanja reformi kojima će se prevladati dugogodišnji reformski izazovi i po svojoj naravi je okrenut javnom sektoru kao glavnom korisniku.

Svesrdno bih pozvala privatni sektor da se usredotoči na Plan (i prati njegovu provedbu) u cijelosti, a ponajprije na to kako će se provoditi predviđene reforme u pogledu lakoće poslovanja, administrativnog rasterećenja, povećanja učinkovitosti pravosuđa, unapređenja vještina učenika i studenata te uvođenja fleksibilnosti na tržište rada. To su ključni sastojci Plana koji će poduzetnicima uvelike olakšati život jer će im omogućiti da ugrabe nove tržišne prilike, rastu, zapošljavaju i, u konačnici, dožive procvat.

U korona krizi je gospodarstvo zabilježilo pad među najvećima u EU zbog ovisnosti o turizmu, ali se prognozira i oporavak po stopama među najvišima u EU kad. Može li se (i treba) li se Hrvatska istrgnuti iz zagrljaja ovisnosti o turizmu, i u kojem bi smjeru trebala graditi održivu ekonomsku politiku da uhvati korak s Europom?

Sama narav pandemije i mjera koje su domaće zdravstvene vlasti uvele u nastojanju da zaštite živote ozbiljno se odrazila na sektor ugostiteljstva. Hrvatska snažno ovisi o turizmu, pri čemu je oko 20% gospodarske aktivnosti izravno ili posredno povezano s tim sektorom. U Hrvatskoj je izvoz usluga putovanja u 2020. pao za 55% što je očito zadalo težak udarac gospodarstvu. Hrvatska nije izdvojeni slučaj na prostoru EU; tešku recesiju doživjele su i zemlje poput Grčke, Španjolke, Italije i Portugala.

Zbog snažnog oslanjanja na jedan sektor, Hrvatska je osjetljiva na vanjske šokove i ograničen joj je ukupni rast produktivnosti.

No, turizam će i dalje biti jedan od najvažnijih sektora hrvatskoga gospodarstva. Osim toga, zemlji je pomogao u rastu i ublažio joj je pad prihoda tijekom prethodne krize. Iz ovoga iskustva treba izvući određene pouke, a Hrvatskoj bi bilo korisno da strukturu ekonomije promijeni pomakom prema sektorima s višom dodanom vrijednošću i djelatnostima koje se temelje na znanju.

Neki ekonomisti smatraju da je implementacija eura ‘posljednji brod s pustog otoka’ po pitanju prosperiteta, kako vi gledate na to? 

Jasno je da Hrvatska pripada EU i eurozoni. Kad je u pitanju ulazak u eurozonu, vrlo sam pozitivna. Pitanje kada će se to točno dogoditi nije toliko važno koliko je važno osigurati da se to dogodi u pravom trenutku. Nema veze ni bude li zbog neravnoteža izazvanih potresima i Covidom 19 za to trebalo malčice više vremena nego se prvotno predviđalo.

Nema sumnje da će euro pomoći Hrvatskoj. Njime će se gotovo u potpunosti otkloniti valutni rizici, sniziti transakcijski i operativni troškovi, ponajprije za izvoznike, potaknuti vanjska trgovina i smanjiti cijena zaduživanja. No, ulazak u eurozonu nije panaceja niti će euro sam po sebi donijeti napredak i blagostanje.

U kojoj je mjeri Svjetska banka u protekle četiri godine pomogla Hrvatskoj?

U Hrvatsku sam stigla nakon više izazovnih angažmana na raznim kontinentima, misleći da ću u Zagrebu provesti četiri više-manje mirne godine. To nije moglo biti dalje od istine. Prvi dio mandata provela sam u svakodnevnom savjetovanju s dionicima i vlastima radi osmišljanja nove strategije u kojoj će se ogledati promjena u pristupu Svjetske banke prema poslovanju u Hrvatskoj kao zemlji EU-a s visokim dohotkom.

Time nam je zacrtan novi pravac djelovanja. Uveli smo nove instrumente angažmana među kojima je manje zajmova, a više opsežnijih programa tehničke pomoći kakve provodimo i u drugim državama članicama, kao i bogatijim i razvijenijim zemljama širom svijeta.

Težište smo stavili na širi raspon područja, od strukturnih reformi vezanih za uvođenje eura, preko strateških nastojanja povezanih sa Slavonijom/Panonskom Hrvatskom, znanošću i tehnologijom, razvojem novog sustava strateškog planiranja i podrške u izradi NRS-a do 2030., pa sve do novih strateških usmjerenja u području poljoprivrede i ribarstva. Nastavili smo podupirati ulaganja i reformska nastojanja Vlade u područjima kao što su zemljišnoknjižni sustav, željeznice, ceste, pravosuđe, poslovno okruženje, zdravstvo i obrazovanje.

Za trajanja mandata radila sam i na jačanju prepoznatljivosti Svjetske banke u Hrvatskoj, a posvetila sam se i promjenama u vlastitom timu, pri čemu smo zapošljavali mlađe hrvatske talente i veći broj žena, uključujući raznovrsne vještine i stručna znanja kako bismo odgovorili na složene izazove s kojima se Hrvatska suočava.

I baš kad sam se spremala malčice usporiti, dogodili su se pandemija i potresi, a Hrvatska je zapala u novu krizu i pozvala Svjetsku banku da joj priskoči u pomoć. Slušali smo, procjenjivali, osmišljali i hitro djelovali. Do lipnja 2020. već smo odobrili dva nova zajma (za obnovu nakon zagrebačkog potresa i za ublažavanje posljedica gospodarske krize) u ukupnom iznosu od oko 411 milijuna eura ili 0,9 posto BDP-a.

U svibnju 2021. odobrili smo i novi zajam HBOR-u u iznosu od 200 milijuna eura za osiguranje likvidnosti poduzećima u slabije razvijenim područjima, tvrtkama u vlasništvu ili pod vodstvom žena te mlada poduzeća.

U proteklih 18 mjeseci izradili smo i dvije brze procjene štete i potreba nakon zagrebačkog i petrinjskog potresa kako bismo pomogli u kvantificiranju financijskih posljedica potresa i pristupu sredstvima iz Fonda solidarnosti EU-a. Isto tako, pružili smo podršku u pripremi usklađenog paketa reformi i projekata javnih ulaganja za potrebe izrade Nacionalnog plana oporavka i otpornosti RH.

Sve u svemu, kako ovo nije samo kraj mog četverogodišnjeg mandata u Hrvatskoj, već će to biti i moj zadnji angažman za Svjetsku banku nakon gotovo 30 godina rada u području razvoja, bilo bi mi draže da su okolnosti bile lakše i da sam imala više vremena za opuštanje, putovanja i uživanje u ovoj predivnoj zemlji koju imate umjesto da se bavim izazovima i krizama.

Od Hrvatske sam naučila mnogo toga i sa sobom ću ponijeti brojna nezaboravna sjećanja na velikodušnost i posvećenost svojih vlastitih kolega i kolegica, na to kako se hrvatski narod okupio kako bi ponudio pomoć nakon petrinjskoga potresa, kao i na sposobnost ove zemlje da ustraje u vremenima krize i da na nju odgovori.