I dok je u većini razvijenih zapadnih zemalja riječ "smeće" gotovo iščezla iz gospodarstva i komunalne djelatnosti – koristi se riječ otpad ili čak sirovina, u Hrvatskoj još muku mučimo s odvajanjem, a ponegdje čak i prikupljanjem. I dok smeće podrazumijeva nešto neiskoristivo što se baca, otpad označava vrijednu sirovinu koja se koristi za daljnju proizvodnju, preradu ili kao gorivo za energane. Brojke govore da se u Hrvatskoj godišnje napravi 3,7 milijuna tona otpada, od čega je 97% neopasni komunalni i proizvodni otpad, a 3% je u nekom statusu opasnog otpada.

Na neki način preradi se 3,4 milijuna tona otpada.  U Hrvatskoj se odlaže, odnosno "baci na smetlište" 72 posto komunalnog otpada dok je prosjek Europske unije 24 posto. Ima zemalja poput Finske koje su razvile svoj sustav cirkularne ekonomije do takvih razmjera da odloži svega jedan posto sveg proizvedenog otpada. A istodobno je stopa recikliranja komunalnog otpada je u Hrvatskoj 24 posto, a u zemljama EU 46 posto.  Isto tako je jasno da je za puni potencijal kružnog gospodarstva, sa stajališta ekonomije i zaštite okoliša, nužna kombinacija recikliranja i izgradnja kapaciteta za proizvodnju energije iz otpada, a u čemu naša zemlja zaostaje dobrano za EU. 

Svijetli primjeri
Usprkos svemu tome, u Hrvatskoj ima svijetlih primjera tvrtki koje rade ozbiljan biznis na tom planu. Iako ih je zasigurno više, ovom prilikom navodimo tri s čijim je predstavnicima Poslovni dnevnik porazgovarao o njihovom poslovnom modelu i gospodarenju otpadom općenito. To su velika C.I.O.S. grupa, te male zagrebačke tvrtke Reoma i Kemis. Zaključak razgovora s njihovim menadžerima je jedinstven –  da je u razvijenim zemljama Europe otpad veliki biznis čija vrijednost se mjeri u desecima milijardi eura, a u isto vrijeme u Hrvatskoj je to nerješivi problem koji izaziva troškove te društvene i političke tenzije. 

 C.I.O.S. svoje aktivnosti proteže preko tri zemlje, matične Hrvatske, ali ima značajne operacije i u susjednoj Srbiji te Bosni i Hercegovini. Činjenica da ova grupa sa zagrebačkog Jankomira skupi čak 80% svog prikupljenog otpada (te oko 15 posto ukupno napravljenog) u Hrvatskoj, dovoljno govori o njezinoj veličini. Konkretno, radi se o 770 tisuća tona skupljenog i obrađenog otpada godišnje. U konačnici, imaju 1300 zaposlenika u regiji na 60 lokacija, a raspolažu s tri šredera, dva postrojenja za obradu velikih rashladnih uređaja, MBO postrojenjem i još mnogo toga.

U floti im je  600 specijalnih teretnih vozila i radnih strojeva koja im omogućuju da se može gospodariti s tolikom količinom materijala. Od ukupno 770 tisuća tona prikupljenog otpada, 570 tisuća tona otpada na Hrvatsku. Od toga, 310 tisuća tona su metali, 123 tisuća tona nemetali (papir, staklo, plastika, drvo i drugi nesukladni proizvodi), 57 tisuća tona komunalni otpad, 32 tisuće tona otpadna vozila, 23 tisuće tona elektronski otpad i kućanski uređaji dok 25 tisuća tona otpada na sve ostalo. 

Proteklih godina intenzivno su unapređivali svoj model zbrinjavanja otpadnih vozila pa ih je tako lani u Hrvatskoj ukupno sakupljeno i obrađeno 32.000 tona, što je u odnosu na godinu prije rast od čak 20 posto. U njihovim se postrojenjima obrada u tom segmentu odvija na način da se prvo rade isušivanje i demontaža, potom usitnjavanje I separacija, a slijedi tzv. post-shredding. Postupak se finalizira lijevanjem izdvojenog željeza te taljenjem izdvojenog aluminija Iz te kompanije ističu da njihovi kapaciteti za obradu otpadnih vozila premašuju trenutačne potrebe Hrvatske budući da samo tvrtka CE-ZA-R ima godišnji kapacitet od 106.100 tona) tehnologija. 

Iz C.I.O.S.-a na kraju ističu da velikim ulaganjima, 1,3 milijarde kuna u dugotrajnu imovinu, planiraju zadržati i proširiti svoju poziciju na tržištu, a u naredne tri godine očekuju da će prikupiti i milijun tona otpada. I dok se Reoma na inovativan način bavi prikupljanjem, i što je još zanimljivije izvozom starog papira u Kinu, na što ćemo se osvrnuti nešto kasnije, Kemis Termoclean sa zagrebačkog Žitnjaka zbrinjava opasni otpad. Kako je pojasnio Zoran Matić, direktor Kemisa, koji se primarno bavi opasnim otpadom, ali i svim ostalim modelima zbrinjavanja otpada, procjenjuje se da naša zemlja svake godine gubi nekoliko stotina milijuna eura zbog nepostojanja strategije ni infrastrukture za gospodarenje otpadom i pratećih sirovina. 

Politika inertna pod pritiskom
"Samo naša tvrtka godišnje prikupi 60-ak tisuća tona otpada, uglavnom opasnog i industrijskog, a koji gotovo u potpunosti završi u izvozu. No, kad ovdje pričam o izvozu, ne mislim na klasičnu vanjskotrgovinsku razmjenu jer se ovdje radi o obrnutom putu sirovina i novca – mi plaćamo Austriji, Njemačkoj, Mađarskoj, a  i Poljskoj da nam zbrinu otpad, a od kojeg oni pak dodatno zarađuju plasirajući ga u sirovine", ističe Matić. Dodaje da je pod hitno nužno napraviti prostorne planove koji će omogućiti da se izgrade objekti za gospodarenje otpadom, a prije svega misli na centre za gospodarenje otpadom, kojih je napravljeno tri od planiranih 19, te pogone za termičku obradu otpada, kojih bi nam trebalo najmanje četiri za komunalni otpad i jedno za posebni otpad, a koji zasad ne postoje.

"Imamo situaciju da se, pod pritiskom uglavnom neupućenih pojedinaca koji stvaraju tenzije u javnosti, političari ne usude donijeti nikakve odluke. Mi imamo danas situaciju da se komunalni otpad iz Dubrovnika vozi u Varaždin. Dubrovnik je bogat grad i može si to možda dopustiti, no u cjelini je takav sustav sulud i neodrživ. Moramo biti svjesni da mi radimo taj otpad te da ga moramo i zbrinuti, a da to neće učiniti nitko umjesto nas. Dobro, u konačnici možda uskoro i hoće ako EU izgubi živce i uvidi da smo mi nesposobni sami odlučivati o sebi pa će nam, po tko zna kakvoj cijeni, uvesti penale i svojevrsnu prinudnu upravu u ovom segmentu", upozorava Matić.

Dodaje da je u zapadnoj Europi samorazumljivo da se otpad prerađuje tamo gdje i nastaje, no na Balkanu je situacija drukčija te se stvar prepušta stihiji. "Samo u širem centru Beča imate tri postrojenja za obradu otpada, koje se kod nas zovu pogrdno i jednoznačno spalionice, koje proizvode plin i RDF gorivo. No, od Beča do Istanbula ne postoji niti jedna. Zar to znači da na ovom području ne stvaramo otpad?", pita se Matić. Pojašnjava da svako domaćinstvo u Hrvatskoj napravi oko 20 kilograma "opasnog" otpada godišnje, a što uključuje otpadno ulje, boje i lakove te njihovu ambalažu, stare lijekove, ljepila, razne baterije, toplomjere i sl., no da većina ljudi nije svjesna nužnosti njihova pravilnog zbrinjavanja. 

Ako se stvari po pitanju otpada prepuste stihiji, a što u svijetu nije rijetkost, velika je mogućnost da će one završiti u rukama organiziranog kriminala. Tvrtka ima više od 60 zaposlenih, a godišnji prihod joj see kreće na razini od 60-ak milijuna kuna. Osnivanjem Reoma grupe 2012.  u Zagrebu kao male tvrtke za gospodarenje papirnim otpadom, tri osnivača vjerojatno nisu mogla niti zamisliti da će im svega šest godina kasnije Kina biti jedno od najvažnijih tržišta te da će biti jedan od glavnih kineskih partnera u Europi. Naime, kako pojašnjava Fatmir Ademi, direktor i jedan od osnivača tvrtke, otpad je postao globalan posao i granice ne predstavljaju više nikakvu zapreku za globalnu trgovinu. 

Stroge kontrole
Ademi, te njegovi partneri Luka Šeparović i Dragan Zovko, kažu da su se za pokretanje vlastite tvrtke vodili entuzijazmom, mladošću, te vjerom da je u Hrvatskoj moguće uspjeti. Glavni moto njihove tvrtke je da se mora raditi više od drugih.  "Svi smo prije bili u sličnim poslovima i uvidjeli smo da se naša kreativnost teško realizira u praksi jer vlasnik uvijek ima neke svoje ideje i prioritete. Ovako sve što zamislimo i realiziramo. Imamo cilj, viziju i znanje, te se trudimo svakim danom biti što kvalitetniji", kaže Luka Šeparović.

Ademi dodaje da su se za papir odlučili jer je to bila niša koja na tržištu još nije bila popunjena, a za razliku od gospodarenja ostalim materijalima u ovom sektoru. Danas im izvoz u Kinu čini i više od 70 posto ukupnog prihoda, koji je lani iznosio 32,3 milijuna kuna.

Ostalo otpada na Srbiju, Austriju, Sloveniju i Njemačku, dok na domaćem tržištu ostvaruju manje od 10% prihoda. "Trenutačno izvozimo nešto manje od 1000 kontejnera papira godišnje za Kinu, a što bi moglo biti i puno više da nema novih strogih ekoloških normi koje su u toj zemlji, gotovo preko noći, uveli. Da biste poslovali s Kinom morate imati značajnu količinu robe jer njihove potrebe za starim papirom se svakim danom povećavaju. Skladišni prostor mora biti prema kineskim eko normama, a je li se sve to poštuje kontroliraju njihovi agenti, konkretno nama dolaze dva puta mjesečno iz svojega regionalnog centra u Budimpešti", kaže nam Šeparović.