U samo dva mjeseca otkako je koronavirus stigao na Stari kontinent vodi se bitka na dva fronta: bez cjepiva i lijeka životi se brane međusobnim distanciranjem, a ugašeno gospodarstvo bazuka-paketima.

Iznosi se mjere u milijardama, kroje se u tandemu nacionalnih vlada i EU instrumentarija, no univerzalni lijek za spas gospodarstva ne postoji jer, kao i život, ovisi o kolopletu specifičnosti svake zemlje i mentaliteta ljudi. Ima li ipak nešto što bismo kao lekciju mogli preslikati iz prošle krize? Ima – zadržati razinu investicija kao anticiklični as u rukavu.

Jasno je da paketi pomoći izravno ovise o fiskalnom kapacitetu. Tu je i prva lekcija, nažalost, dokaz da Hrvatska (ponovno) u veliku bitku ulazi s jednom rukom vezanom iza leđa.

Upozorenja da se ‘krov popravlja kad je vani sunce’, odnosno fiskalna konsolidacija radi u dobrim vremenima nisu pala na plodno tlo proteklih godina, naprosto previše je bilo glasnih apetita prema proračunu. Tako Hrvatska u korona krizu ulazi s najvišoj razinom javnog duga u regiji, od 73,2 posto udjela u BDP-u krajem 2019. godine.

Slijedi Mađarska sa 66,3%, Slovenija sa 66,1% (za nju vrijede drugačija pravila igre zbog eura). Ostali su bitno ispod 50%: Slovačka s 48%, Poljska sa 46%, a brojke Rumunjske, Češke i Bugarske – redom 35,2%, 30,8% te 20,4% duga u BDP-u, gotovo da zvuče nestvarno. Ta će startna pozicija itekako oblikovati mogućnosti (vjerojatno ne i očekivanja) opsega paketa pomoći koliko daleko Hrvatska može ići.

Proračunske uštede

S realno visokim fiskalnim ograničenjima (cijena rušenja rejtinga pred međunarodnim investitorima je poprilična jer se kredibilitet javnih financija mukotrpno gradi, a gubi u tren), izbor se svodi na proračunske uštede. Bit će to polje na kojem će Hrvatska testirati koliko je realna u dodiru sa stvarnošću.

Za većinu ekonomista, kao i privatnog sektora koji financira državu, nužne su uštede u preglomaznom neefikasnom javnom sektoru desetljećima služi za politička uhljebljivanja podobnih kreirajući nepotrebna radna mjesta (i maskirajući nezaposlenost).

Izvjesno je da diranje u stečena prava neće lako proći, Vlada je vrlo sramežljivo pokrenula razgovore sa socijalnim partnerima koji ne skrivaju rezolutno ‘ne’ na ideju ušteda na plaćama. Premda vrijeme nemilosrdno odmiče, ekonomija je ušla u drugi mjesec ‘lockdowna’, desetine tisuća ljudi u privatnom sektoru izgubilo je posao, a mnoge to tek čeka, Vladi se ne žuri previše. Na valu usporavanja epidemije i prvih popuštanja karantena premijer Andrej Plenković kalkulira s izborima na ljeto pa rezovima sigurno neće antagonizirati na potencijalne glasače.

Koliko god sramežljivo najavljene, te su uštede i jedine konkretne (ne računajući na preslagivanje pojedinih stavaka potrošnje u proračunu s minornim ukupnim učinkom).

Pitanje reforme teritorijalne uprave čiji su sav besmisao pokazale e-propusnice nestalo je iz javnog diskursa, a jasno je poručeno da se neće dirati ni u povlaštene mirovine unatoč njihovom financijskom utegu.

S druge strane, kalkulira se s upotrebom osobne mirovinske štednje u drugom stupu iako se radi o osobnoj imovini građana. S nevoljkom državom da dira u potrošnju, ono što ostaje su investicije, a to je ujedno i najbolnija lekcija iz posljednje krize.

Politički najbezbolnije, a ekonomski recept za dugu i bolnu recesiju je rezanje investicijske potrošnje jer je to anticiklički as u rukavu.

U analizi Hrvatske udruge banka koju je izradio Velimir Šonje, a ovom prilikom vrijedi na nju ponovno ukazati, ističe se da kad je država 2001. pokrenula investicijski ciklus, on je u jednom trenutku dosegnuo iznimnih 7,3 posto BDP-a.

Tada je došla kriza 2009., a njom i skok cijene novca, državne investicije najprije su porasle ne bi se li projekti završili prije punog udara, a potom drastično srezane što je produbilo krizu.Točno obrnuto od onoga kako su poteze vukle druge zemlje u okruženju.

Državna ulaganja u EU

U deset promatranih zemalja EU prosječni udio državnih ulaganja u BDP-u povećan je s 4,2 posto BDP-a (između 2001. i 2009.) na 4,3 posto u razdoblju od 2010. do 2017., a u Hrvatskoj je udio investicija pao je sa 6% na 3,4 posto BDP-a.

Zaključak: investirajući kroz krizu više nego Hrvatska, zemlje EU-10 uspjele su ublažiti udar krize, dok je u Hrvatskoj (koja je tada dizala poreze da očuva potrošnju javnog sektora) kriza bila najdublja i najduže potrajala u Europi.

Iz Hrvatske udruge banaka poručuju da su spremni financirati investicijske projekte i dalje. Ističu da su banke već dogovorile niz mjera u suradnji s predstavnicima javne vlasti te da im je u cilju da zaštite svoje klijente i omoguće im likvidnost.

“Pritom se moraju istaknuti i napori koje čine HBOR i HAMAG-BICRO, kako bi sa svoje strane ponudili adekvatne izvore financiranja i garantne sheme koje pomažu da se u suradnji s poslovnim bankama tvrtkama osiguraju kvalitetne kreditne linije za očuvanje likvidnosti i osiguravanje radnog kapitala”, kažu u HUB-u.

Napominju da će u fazi nakon krize uloga banaka će postati još značajnija, jer “robustan, snažan i adekvatno kapitaliziran hrvatski bankarski sektor tada će biti stup i oslonac kreiranja ponovnog ekonomskog rasta i osiguravanja prosperiteta cjelokupne društvene zajednice”.